Baleti.hr

Dokument kao interpretacija

Mladen Mordej Vučković, Giselle u Zagrebu, Društvo za promicanje glazbe, plesa i glazbenoscenske umjetnosti Hilarion, Zagreb, 2014.

• Početkom ove godine pojavila se knjiga Giselle u Zagrebu Mladena Mordeja Vučkovića. Ključ za pristup toj knjizi koja se u nekim svojim aspektima približava monografiji je, osim naravno naslova, rečenica iz autorovog uvoda: „Smatram kako naše interpretkinje naslovne uloge uopće ne zaostaju za nekim poznatim balerinama. Zato svaka zaslužuje da se zabilježi njezino sudjelovanje u povijesti baleta Giselle u Zagrebu.“
  
  Naglašavam bilježenje, ili dokumentiranje podataka, jer to je uglavnom razina na kojoj se zasad zadržavaju Mladen Mordej Vučković i Davor Schopf već neko vrijeme objavljujući knjige o hrvatskim baletnim umjetnicima poput Vesne Butorac, Sonje Kastl, Ane Roje, Željka Jureše. Njihov je rad usmjeren na okupljanje i organiziranje na jednom mjestu uglavnom činjeničnih podataka i informacija do kojih su došli istraživanjem različitih izvora, uz obilje također dokumentarno relevantna fotografskog materijala. Mogli bismo reći da obavljaju onaj prvi, najelementarniji dio istraživačkog povijesnog rada i time otvaraju put i olakšavaju rad nekim budućim, detaljnijim istraživanjima iz područja povijesti i teorije plesa. I svakako, što nije nevažno, svraćaju pozornost javnosti na kulturno marginalizirani svijet plesa te se toj marginalizaciji svojim publikacijama suprotstavljaju. S druge strane, smatram da je ovakav pristup ipak manjkav u kontekstu krhkog plesnog izdavaštva u nas. Podaci sami po sebi govore malo; većina prikaza u knjizi je štura i anegdotalna, a manjak iscrpnije kontekstualizacije, analize i interpretacije materijala ne omogućuje čitatelju otkrivanje značenja ovog baleta i njegovih interpretkinja u našoj (baletnoj) kulturi, što se očekuje od publikacije monografskog tipa.
  
  Što se tiče strukture, nije slučajno što uz vrlo pedantno bilježenje datuma svih izvedbi, pa i gostujućih, te autorskoga tima svake od tih izvedbi, autor glavninu pozornosti obraća na balerine – nositeljice glavne uloge. Giselle je romantični balet, a u romantičnom baletu po prvi puta u povijesti zapadnog kazališnog plesa žena i ženskost postaju okosnicom novog stila: teme romantičnog baleta su, kako reče Lynn Garafola, „meditacija na temu ženstvenosti“ (Lynn Garafola, Silfida u novom svjetlu, Kretanja 15/16, 2011.); balerina ne samo da na sceni brojčano postaje premoćna muškim plesačima, ona postaje i otjelovljenje ideje romantičnog baleta – nazivi velikog broja baleta nose ime glavne junakinje – od prvog romantičnog baleta – Silfide, do svih onih koji su slijedili – Ondine, Catarine, Eoline, Giselle, Esmeralde...
  
  Stoga je i opravdana organizacija materijala u knjizi na način da je njezina glavnina posvećena svakoj od balerina koje su interpretirale naslovnu ulogu. Međutim, u načinu pristupa tom glavnom dijelu knjige postoji neravnoteža. Najopsežniji, vrlo detaljno istražen, gotovo arheološkim metodama iskopan i brojnim citatima tadašnjih kritičara popraćen tekst posvećen Emmi Grondoni, prvoj koreografkinji i interpretkinji Giselle na zagrebačkoj pozornici, najzanimljiviji je dio knjige. On donosi mnoge nove, dosad nepoznate podatke ne samo o životu i karijeri Emme Grondone, nego i o baletu razdoblja intendanture Stjepana Miletića te smjelo završava pravim izazovom budućim povjesničarima zagrebačkog baleta: „… razdoblje Emme Grondone u povijesti i razvoju hrvatskog baleta do sada [se] nije dovoljno vrednovalo. Ono je zaokružena i osmišljena cjelina prema svim pravilima ustrojenog baletnog ansambla.“
  
  Taj se detaljn i zaokružen pristup na žalost ne nastavlja u ostatku knjige. Autor zagrebačke balerine ne smješta u kontekst vremena (a radi se o razdoblju od preko četrdeset godina i deset plesačica) i ne upušta se u tumačenje i evaluaciju njihovih individualnih ostvarenja te njihovi prikazi uglavnom ostaju samo bilješka – plošna i beživotna. Ipak, u nekoliko slučajeva autor i unutar čisto dokumentarističkog pristupa nalazi zanimljiv, indirektan način komentiranja: navodi iskaz same umjetnice o njezinom osobnom viđenju svoga rada na ulozi pa to još potkrepljuje citatima iz odabranih kritika, iz čega pažljivi čitatelj može dobiti zanimljiv, fotografijama dodatno potkrijepljen uvid u karakter baš te Giselle, osebujne, individualne, neponovljive. To je moment u kojem je pomni odabir dokumentarista zapravo sam po sebi interpretacija. Šteta je što nije dosljedno proveden.
  
  Na razini kontekstualizacije i interpretacije autor je umjesto vlastitog prikaza posegnuo za osobnim pogledima na balet Giselle troje umjetnika koji su u nekom razdoblju svoje karijere bili s njime vezani. U tekstovima Ljiljane Gvozdenović, Mladena Tarbuka i Svebora Sečaka nailazimo na ponešto što na svoj način baca dodatno svjetlo na sam balet Giselle, a i balet općenito. Kao osobno svjedočanstvo, najuravnoteženiji je tekst Ljiljane Gvozdenović u kojem autorica opisuje detalje vlastitog rada na ulozi Giselle, a spominje i nešto svim baletnim umjetnicima dobro poznato – koreografija nije i nikada ne može u potpunosti biti fiksirana u svojim najsitnijim detaljima. Ona je namijenjena individualnom tijelu svake plesačice i cijeloj njezinoj osobi i prilagođava se svakoj interpretkinji, njezinoj tehničkoj vještini i osobnosti.
  
  U tekstovima Mladena Tarbuka i Svebora Sečaka zasmetalo me što nisu redigirani izrazito autobiografski dijelovi koji nemaju nikakve veze s prikazom Giselle. Bez njih Sečakova bi analiza stvaranja uloge Albrechta temeljena na bogatom osobnom iskustvu bila snažnija i koherentnija, podržana pitkom usporedbom klasičnih i romantičkih značajki baleta. Tarbukova erudicija uvijek rezultira izuzetno zanimljivim opservacijama pa bi one, oslobođene neprimjerene negativnosti, dobile na vrijednosti. Zanimljiva je tako primjedba o vlastitoj „baletnoj edukaciji“ – nužnosti upoznavanja s baletnim vokabularom koje dirigentu omogućuje da „sve postane jasnije, da se počne nazirati iskonska veza glazbe i plesa“. S obzirom na uobičajenu perspektivu glazbenika iz koje je u tom iskonskom odnosu ples najčešće promatran svisoka, kao manje vrijedno pastorče, sljedeća mi se izjava učinila osobito značajna: „Stupanj podudarnosti bio je nevjerojatan, pa sam ostao u čudu uviđajući podudarnost strukture partiture i baletnih elemenata. Klasični balet mi se ukazao kao zaboravljena vještina predočavanja apstraktne glazbene strukture u plastičnoj umjetnosti prostora.“
  
  Kad sam se već upustila u malo detaljniju analizu, ne mogu odoljeti da ne spomenem i sljedeće. Glazbu za balete 19. stoljeća muzičari su uvijek bili skloni kritizirati zbog njezine umjetničke inferiornosti „velikoj, apsolutnoj“ glazbi – tako ni Adam nije izbjegao Tarbukove kritike. No u tome se nekako zaboravljalo da baletna partitura nije imala vlastiti život nego je imala služiti upravo plesačici i zakonitostima plesa – zahtjevima za ritmičnošću, melodioznošću i jednostavnošću strukture, da je morala biti tancevalna. To je paradoks o kojem vrlo dobro piše američki muzikolog John Wiley (Roland John Wiley, Tchaikovsky's Ballets, Oxford: Clarendon Press, 2003.) sugerirajući upravo ono o čemu govori Tarbuk – nužnost upoznavanja glazbenika i njegovo podvrgavanje do neke mjere – plesnim zakonitostima.
  
  Povijesnim interpretacijama u Tarbukovom tekstu trebalo bi malo opreznije pristupati: zaključci o koreografskim dostignućima Giselle ne odgovaraju činjenicama jer su se sve inovacije koje Tarbuk pripisuje Coralliju (Perrota ne spominje) prvi put na pariškoj sceni pojavile, nakon dugog razdoblja inkubacije, u tzv. Baletu opatica u Mayerbeerovoj operi Robert le diable deset godina prije Giselle, i to u kreaciji oca i kćeri Taglioni. Potkrala se tu nažalost i besmislica o baletnim špicama „punjenim gipsom“ tako da bi dobro došlo još jedno pročišćavanje teksta.
  
  U zaključku, ova nam nova Vučkovićeva knjiga s pravom i prigodno, ukazuje na dugu i bogatu nacionalnu tradiciju izvedbi jednog od najomiljenijih baleta. No treba reći da iz perspektive zahtjevnijeg hrvatskog čitatelja gladnog suvisle literature o baletu na materinjem jeziku ostaje pitanje treba li se u današnje vrijeme zadovoljiti lijepo opremljenim, no sadržajem najelementarnijim publikacijama. Takvog čitatelja ova knjiga ostavlja nezadovoljenim.
  
  © Andreja Jeličić, PLESNA SCENA.hr, 7. rujna 2014.

Piše:

Andreja
Jeličić