Baleti.hr

S ove strane ogledala

Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Lewis Carroll, Robert Moran, Ashley Page, Alisa, kor. Ashley Page

• 
  
  S punim je pravom godišnja nagrada Vladimir Nazor za kazališnu umjetnost pripala Baletu HNK-a u Zagrebu. Nagrada je dodijeljena za predstave u 2013. godini, a nakon toga dogodio se vrhunac ovogodišnje sezone, koji nam je priredila autorska i plesačka ekipa baleta Ana Karenjina. Izražajnost i suptilnost plesačkih interpretacija kao rezultat visoke tehnike ansambla i koreografske profinjenosti i strasti kao i cijela produkcija potvrdile su visoku europsku razinu zagrebačkog Baleta, i stoga se s još većim zanimanjem iščekivala nova premijera, balet Alisa Ashleya Pagea, umjetnika stasalog u londonskom Royal Balletu.
  
  Alisa je suvremeno baletno djelo, praizvedeno 2011. u Glasgowu gdje je Ashley deset sezona vodio Škotski balet. U najkraćim crtama, Ashley slovi kao koreograf sklon klasičnom baletnom kanonu, vizualnoj umjetnosti i suvremenoj glazbi, što je sve razvidno na primjeru Alise koju potpisuje s Antonyjem McDonaldom, koji je koautor libreta i autor scene i kostima, te Robertom Moranom, američkim skladateljem kojeg se stariji zagrebački glazbenici i plesači sjećaju sa Muzičkog biennala 1977. kada su u velikom broju bili angažirani u njegovom neobičnom projektu Enantiodromia (koji je, kad bolje razmislim, bio pravi izlet u Zemlju čudesa!)
  
  Ono što se može reći, nakon prvog i jedinog gledanja Alise, očito je da sjajni plesači, i solisti i ansambl, u besprijekornoj čistoći stava i geste s lakoćom mijenjaju stilove i tehnike plesanja, no to je sve onako, funkcionalno, više u službi slike, pa ostaje jači doživljaj scenske slike nego samog plesa, što je uvelike utjecalo i na ovaj prikaz. (Dogodilo se da u nekim trenucima više privlači pozornost animacija na projekciji nego živi protagonisti na sceni.)
  
  Naravno, veliko je pitanje kako uopće pristupiti pokretom antologijskom djelu svjetske književnosti, koje je s jedne strane dječja knjiga temeljena na duhovitoj igri riječima (stablo može ukoriti jer ima koru) i nonsensu (Hudodrakija), a s druge ostaje simbol zadiranja u ono naše osobno, intimno, nepoznato, „s druge strane ogledala“, tj. poniranja u tamu podsvjesnih dubina. Vrlo je to hrabro sa oba gledišta, ali moguće. Ako pristupimo baletu iz pozicije arhetipskih simbola i krajolika podsvijesti, a već smo pri engleskom stilu i suvremenom baletu iz Velike Britanije, sjetit ćemo se Labuđeg jezera Matthewa Bournea koje je otvorilo zaumne prostore isključivo tjelesnim rječnikom.
  
  Što se pak tiče čarobne lakoće Carrollova humora, ona zahtijeva poetsku lucidnost, maštu, rekla bih, i malo ludosti kao u nenadmašnom prijevodu Ivana Šoljana, npr: Bilo je kuhno i đipahne tovke / na vabnjaku rovko zadronjaše; / nemujne sasvim bjehu zorolovke / i rućkale su šturnjače zdomašne! Iako većina riječi ništa ne znači, ova početna kitica kao i cijela pjesma ima smisao, ona priča o epskoj borbi sa strašnim Hudodrakom.
  
  No, pustimo po strani taj poetsko prevoditeljski biser. Problem je što Pageov balet nema ludizma u osnovnom mediju: plešućem tijelu. Bilo koji oblik ludizma i humora. I utoliko su plesači zakinuti, neiskorišteni, prečesto u šetnji i pokaznoj, mimskoj gesti kojom moraju objasniti sadržaj, koji se prema programskoj knjižici čini prilično opsežan i složen, ali – pred ogledalom. A vizualna pratnja nije ni zamišljena kao Cirque du Soleil da vas moćna tehnologija i vrhunski efekti uvuku i zavedu pa da imate osjećaj da pratite Alisu u nekom paralelnom, naopakom, svakako drugačijem svijetu.
  
  Možda tek lik Jajo-Jojo (Kornel Palinko) ima neki, duhoviti, tjelesni pomak, u držanju tijela i načinu hoda. To što npr. fantastični Guilherme Gameiro Alves prolazi kao Krvnik s kutijom na glavi – nije smiješno. A nije ni jasno zašto ga kasnije Charles (pisac koji prati Alisu kroz prilično nepovezane epizode) prisili da otkrije lice – tako piše u sadržaju – i što smo time otkrili? Čajanka nije ćaknuta samo zato što se neko od likova može sakriti u velikom čajniku ili zato što je stol nakošen pa se po njemu može zakotrljati i pasti. To su sve vizualna rješenja. Možda je gospodin McDonald uzeo malo više prostora u svom koautorstvu?
  
  Gledajući s koreografsko redateljske strane, sve zajedno kao da je opterećeno klasičnom baletnom literaturom na neki kočeći način, a moglo je, samo po sebi, biti sjajan izazov i carrollovski poziv na duhovitu igru na temu antologijskih plesnih citata. Alisa je više nalik gospođici Klari u gostima na dvoru Vile Šećera (a ima i pratitelja koji nalikuje princu!) nego što je svojeglava djevojčica koja će se baciti kroz zečju rupu, a drugi dio baleta se čini predug jer podsjeća na plesnu paradu gostiju iz trećeg čina Trnoružice, ali bez zahtjevnih i očekivanih bravura poput poznatih pas de deuxa Mačaka ili pogotovo Plave ptice. A u završnoj sceni šarmantni Tomislav Petranović kao Charles Lutwidge Dodgson (poznatiji kao Lewis Carroll) zaspi u naslonjaču poput mladog Škota Jamesa iz La Sylphide dok se Alisa Petre Vargović Stanciu poput vile oprašta i iščezava, ne kroz ognjište, nego kroz leću kamere.
  
  I ako je prvi problem Ashleyeva baleta nedostatak ludizma u tijelu i pokretu, drugi je na razini pričanja priče, odnosno na dramaturškoj razini, u rascjepkanosti scenskih slika koje nikako da zažive u kontinuitetu i čarobnom nonsensu Carrollova djela, i koje bi između ostalog s obzirom na predložak trebale biti duhovite, a ne samo čiste, uredne i lijepe, u zgodnim, šarenim kostimima, što sve zajedno čini dugom i upitnom pokretnu slikovnicu od trinaest slika u dva čina; od početne slike salona i leće kamere kao moguće rupe u kojoj nestaje Bijeli Zec pa onda i Alisa (što su autori opravdali u popratnim vizualnim materijalima korištenjem arhivskih fotografija Alice koje je snimio Charles) do odnosa mladog pisca i nastavnika matematike Charlesa i dražesne djevojčice Alise koji, nije teško zamisliti, u skladnom duetu Petranović – Petra Vargović Stanciu budi drugačije asocijacije.
  
  O glazbi Roberta Morana skladanoj za Ashleyev balet koju je izveo orkestar HNK-a u Zagrebu pod ravnanjem Paula Hoskinsa ne bih se usudila više reći, osim da se nije nametnula ili pomogla zaigrati scenu. Čak se u nekim slikama činila u prijeporu s mirnom, elegantnom vertikalom tijela i geometrijom pokreta, dok je uspješno ponijela u živopisnoj sceni pomaknutog bala.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 24. lipnja 2014.
  foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Maja
Đurinović