Baleti.hr

Plesna klizišta i razastiranja

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Pour homme et femme / Za muškarca i ženu, kor. Maša Kolar i Leo Mujić

• 
  
  Intrigantna je nova produkcija baleta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, naslova Pour homme et femme / Za muškarca i ženu, praizvedena 6. ožujka 2014. (a ovaj se tekst odnosi na ponovljenu izvedbu odigranu 8. ožujka). Plesna je to predstava složena od dvije zasebne, cjelovite koreografije, autorâ značajno različitih koreografskih poetika, Maše Kolar i Lea Mujića. Izborom tih dvaju podjednako iskusnih i međunarodno već potvrđenih no još uvijek mladih koreografa i odlukom aktualnoga ravnatelja riječkog baleta, Ronalda Savkovića, da njihove stvaralačke tjelopise supostavi unutar jednoga naslova, koji implicira i temu, uprizorena je hibridna plesna predstava koja zatravljuje dvostruko snažnom energijom: eksplodiranom u emocionalnom plesnom gestualitetu  Maše Kolar i implodiranom u neoklasičnom baletnom pokretu Lea Mujića. Zvučni su krajolici dvaju koreografija također oprečni: s jedne strane glazba izvođena uživo, riječke skupine Quassar, s ljubavnim tekstovima i polumračnom electro-pop-rock zvukovnom atmosferom, a s druge Johann Sebastian Bach, Philip Glass i zvučni kišni krajolik.
  
  Scenografija produbljuje opreku: u prvom dijelu sva u tamnim polusjenama, sa središnjim podestom za skupinu Quassar, omeđenim s dvije visoke kulise koje su poput tobogana podatne za gubljenje sile teže plesačkih tijela (scenograf Dalibor Laginja, oblikovatelj svjetla Nuno Salsinha), u drugom dijelu sva pršteća od crvene boje i bogate draperije koja omata scenu (scenograf, oblikovatelj svjetla i zvuka Ivan Kirinčić), naglašavajući svojim okomitim naborima stremljenje u visinu i stvarajući vibrantnu pozadinu za vretenatost plesačkih korporeiteta vođenih Mujićevim inzistiranjem na čistim linijama i potanko izrađenom artikulacijom svakog, i najmanjeg pokreta. Kostimi profinjeno nadograđuju vizualnost scenografije: u koreografiji Maše Kolar to su kratke haljinice u boji kože s volančićima i ornamentalnim našivcima kod plesačica, a kod plesača neupadljive hlače i majice bez rukava, od materijala i s dodacima sličnima kao kod plesačica (kostimografkinja Petra Dančević). U koreografiji Lea Mujića upečatljivi su crveni korzeti što savršeno prianjaju uz torza plesačica, sive hlače i prsluci što udaljeno sugeriraju oklope za muške plesače (kreirani u suradnji koreografa s Manuelom Paladin Šabanović). Zajedničko je objema koreografijama pozornica kasnohistoricističkog okvira HNK Ivana pl. Zajca i njegov, novim članovima osnažen, predan i sposoban baletni ansambl.
  
  Zaplesanost ljubavnih nerazumijevanja
  
  U prvom dijelu predstave, u svojoj intenzivnoj polusatnoj koreografiji Maša Kolar ni jednoga trenutka ne ilustrira tekst Quassarovih pjesama (a radi se o produljenim inačicama njih pet: Ti, Propaganda, Arpeggio, Pustinje i Sjene), niti doslovno slijedi rockersku dinamiku, nego senzibilno osluškuje i izranja u pokretu senzualnost zvuka i pretače je u freneziju emocionalne (ne)komunikacije. Privilegirane su iščašene linije pokreta koje se nakon kratkotrajnog uzlaza uvis, slamaju prema podu, uspravljaju i ponovno lome, u nesigurnim, riskantnim pozicijama stopala u kojima se tijelo bori protiv, naizgled, neminovnog pada. Takve su i veze među parovima u kretanju, kratkotrajne, eksplozivne, bez odaha i predaha. Sve je u jednom optrčavanju oko središnje teme – potrage za ljubavlju, i u tom smislu glasnoća i energetska gustoća glazbe neuobičajena za scenu HNK Ivana pl. Zajca dodatno naglašava nježnost plesačica koje nastoje biti jače i eksplozivnije od očekivanih njihovih tjelesnih performansi.
  
  Nenametljiva, nesklona izvanjskom pokazivanju, ali bogatoga plesnog imaginarija koji iskazuje pomoću delikatnog, dirljivog gestualiteta, plesačica Anka Zgurić u svom prvom pojavljivanju na samom početku predstave uspostavlja kôd koreografije. U razlomljenim linijama ruku i nogu upisane su svakodnevne geste izdržavanja, umora, ustrajavanja, odustajanja, entuzijastičkih uzleta, dubokih padova. Reklo bi se da ćemo ga u svijetu koji juri i buči i mi pokušavati stići ma kako naše geste bile krhke i tijela lomna. I podjednako se to odnosi na muškarce i žene pa će i plesač Balazs Baranyai u snazi svojega atletski spremnog tijela biti zatečen koliko osjećanja koja Maša Kolar upisuje u svoj dio predstave mogu kršiti i moćna tijela te će u svoj ples upisati izvanredno nijansirane geste žudnje i zatomljenog očajanja. Mahnitanje osjećaja koje potresa i zaplesana tijela Cristine Lukanec, Marte Kanazir, Laure Orlić, Martina Graingera, Daniela Romeoa i Svebora Zgurića, u uzajamnim dodirima, sudarima, hvatovima, nasilnim zadržavanjima ili istrgnućima zrcali ustrajnost hrabrosti usprkos neutješnosti ljubavnih nerazumijevanja.
  
  Sinergično tkanje geste
  
  U drugom dijelu predstave, na razmeđi neoklasične plesne apstrakcije afirmirane remek-djelima Williama Forsythea i Jirija Kyliana, i difuznog narativa složenog od zvukova/šumova, kratkih tekstova/rečenica i odnosa među plesačicama i plesačima koje možemo očitati kao nabijene ne uvijek do kraja proničnom, ali nepobitno prisutnom emocijom, kao i vrlo važnoga, iako diskretnoga, njihova odnosa s objektima na sceni, razvija se suverena i suvremena baletna koreografija Lea Mujića.
  
  U iskušavanju granica klasične baletne tehnike, spremnosti na destabilizaciju posture, na neočekivan složaj pokreta, izduženost geste do ruba mogućeg, plesačice i plesači baleta HNK Ivana pl. Zajca: Cristina Lukanec, Marta Kanazir, Sabina Voinea Vukman, Irina Köteles, Paula Rus, Anka Zgurić, Laura Orlić, Anna Ponomareva, Andrei Köteles, Martin Grainger, Daniele Romeo, Joseph Cane, Balazs Baranyai i Svebor Zgurić  iskazali su se kao uvjerljivi i daroviti suradnici u tvorbi ove potanko promišljene i proosjećane, zahtjevne koreografije.
  
  Kao gošća u Mujićevoj koreografiji pleše Ksenija Krutova, članica baleta zagrebačkog HNK-a, i mogli bismo sada reći da je, nakon tri njihove suradnje (Idi vidi, 2008., Tišina mog šuma, 2010., Pour homme et femme, 2014.), percipiramo kao koreografovu muzu, koja njegove zamisli utjelovljuje sjajnom tehničkom sigurnošću i gotovo djetinjom zanesenošću, besprijekornom gestualnom čistoćom i profinjenom ženskošću. Dodajmo da je vrhunac koreografije složena mreža emocionalnog (ne)sklada u preplitanju i otplitanju dvaju magično privučenih tijela u pas de deux sublimne Ksenije Krutove i već apostrofiranog u kontekstu koreografije Maše Kolar, moćnoga Balazsa Baranyaija.
  
  Glavni je objekt pak u ovoj predstavi kazališni zastor, u nekoliko svojih posve različitih i samosvojnih pojavljivanja. Na samom početku rastvara se zatečeni, teški, smeđi, baršunasti zastor pozornice i otkriva scenografsku inačicu jarko crvene boje, lelujavu i sjajnu poput svile, koja čini pozadinu scene ali zastire i kazališne ulice. Zastori su to koje će Ksenija Krutova kako predstava odmiče povlačenjem prema dolje spuštati na pod proizvodeći bešumne plamene proplamsaje. Tkanine će biti odnesene sa scene, a jedan će plesač, Svebor Zgurić, okrenut leđima, nagoga tijela, zamotati polaganim gestama u to podatno rumenilo tkanja što je činilo stražnji zastor, stvarajući od svoje pojave živu skulpturu.
  
  Zatim se pojavljuje i zastor koji se spušta na sredini scene i koji materijalom podsjeća na jednokratne, poluprozirne i lako poderive kabanice, a njegovo će spuštanje pratiti zvuk padanja kiše. Sinestetička snaga toga prizora navest će neke od gledatelja da se glasno, kao tražeći potvrdu od svojih sugledatelja, upitaju pada li to prava kazališna kiša na pozornici. A ono pravo kazališno, dakle, artificijelno odnosno nesvakodnevno, savršenstvu sklono tijelo i sinestezija i sinergija prevalentne su karakteristike koreografije Lea Mujića, u kojoj se naglasci gesti kontrapunktiraju kostimskom ili scenskom kolorističkom akcentu, u kojem baletnu špicu s početka predstave u plesu balerine kontrapunktira kasnije isto stopalo u sokni, u izvedbi mekanije, ali uvijek jednako savršeno razvijene geste, a zvuk se prekida rečenicom koja svoj odjek nalazi u među-prostoru plešućih tijela.
  
  Plastični će zastor zakriti svojim spuštanjem crni, kruti zastor koji će i zatamniti scenu. A dijelom kratke, možda ne i svoj publici iz svakoga kuta gledališta vidljive igre u jednom je trenutku ponovno smeđi, baršunasti zastor, tijekom predstave  priljubljen uz rubove pozornice, koji pri jednom odlasku sa scene blago dodirne rukom Ksenija Krutova, a koji će se na samom kraju odmotati  u klasičnim kazališnom činu zatvaranja zastora i  predstavu i završiti.
  
  Pa ako smo već spomenuli Williama Forsythea i Jirija Kyliana, dodajmo kao asocijaciju na cjelinu predstave Pour homme et femme i ime Russella Maliphanta, u čijoj  predstavi Projekt Rodin (The Rodin Project, 2012) zastori igraju također značajnu, iako bijelom bojom i asocijativnošću na kiparski atelier i tkanine kojima se pokrivaju skulpture, posve različitu ulogu od one u Mujićevoj predstavi. Maliphantovo superiorno vladanje klasičnom baletnom tehnikom amalgamiranom suvremenim plesnim izričajima, sve do onih uličnoga plesa, a kontekstualiziranih u umjetnički svijet velikoga francuskog kipara, stvara neki novi, suvremeni barokni ples, a svojevrsna  je baroknost prisutna i u Mujićevu izričaju. U njegovim izduženim, poput skulpturalnih nabora na crvenim zastorima, distorziranim gestama, u začudno izmaknutim, a opet harmoničnim planovima grupa plesača, u suponiranju njihovih plesnih pokreta koji na trenutke djeluju poput plisiranog materijala. A kako u Maliphantovoj spomenutoj predstavi postoji i kulisa poput zida na kojoj plesači izazivaju silu težu, poveznica je to i udaljena autorska srodnost s koreografijom Maše Kolar, čije plesačice i plesači na scenografskoj kosini djeluju poput nervoznih baroknih anđela u padu.
  
  Zaključimo. Iza zajedničkoga naslova plesne predstave Pour homme et femme / Za muškarca i ženu dva su komplementarno opozitna koreografska djela koja čine uzbudljivu cjelinu sastavljenu od, s jedne strane, riskantnih klizišta neuravnotežene potrage za ljubavlju, a s druge, klasično-baletnom prenapregnutošću zastrte svake nesavršenosti tijela u potrazi za emocionalnim skladom. Predstava je to koja zaslužuje veliki broj ponovljenih izvedbi.
  
  © Katja Šimunić, PLESNA SVENA.hr, 18. ožujka 2014.
  
  Pour homme et femme / Za muškarca i ženu
  koreografi: Maša Kolar i Leo Mujić
  premijera 6. ožujka 2014.
  
  Pour homme et femme
  koreografkinja i redateljica Maša Kolar
  glazba Quasarr, asistent koreografkinje Andrei Köteles, scenograf Dalibor Laginja, oblikovatelj svjetla Nuno Salsinha, kostimografkinja Petra Dančević
  izvode:  Cristina Lukanec, Marta Kanazir, Anka Zgurić, Laura Orlić, Martin Grainger, Daniele Romeo, Balazs Baranyai, Svebor Zgurić
  članovi benda Quasarr: Filip Frank (el. gitara, orkestracije, programiranje), Boris Štok (vokal, tekstovi), Hrvoje Šćulac (klavijature, programiranje), Sergej Hofman (bas gitara), Dino Šimonović (bubanj), Jelena Fabijan (back vocal)
  
  Pour homme et femme
  koreograf i redatelj: Leo Mujić
  glazba Johann Sebastian Bach, Philip Glass, asistentica koreografa Oxana Brandiboura, scenograf, oblikovatelj svjetla i zvuka Ivan Kirinčić, kostimografi Leo Mujić, Manuela Paladin Šabanović, asistentica kostimografa Lara Karlavaris
  izvode:  Cristina Lukanec, Marta Kanazir, Sabina Voinea Vukman, Irina Köteles, Paula Rus, Anka Zgurić, Laura Orlić, Anna Ponomareva, Ksenija Krutova, Andrei Köteles, Martin Grainger, Daniele Romeo, Joseph Cane, Balazs Baranyai, Svebor Zgurić

Piše:

Katja
Šimunić