Baleti.hr

Plesati ljubav

Hrvatsko narodno kazališta u Zagrebu: Adolphe Adam, Giselle, kor. Iraida Lukašova (prema Jeanu Corallija and Julesu Perrotu u redakciji Mariusa Petipaa)

• 
  
  Giselle na glazbu Adolphea Adama u koreografiji Jeana Corallija i Julesa Perrota – koju, poznavajući je iz inscenacije Mariusa Petipaa, uvijek i ponovno s nekim neobičnim uzbuđenjem odlazimo provjeriti – antologijsko je djelo svjetske baletne literature i za mnoge poklonike plesnog kazališta vrhunac romantičnog baleta. Posvećena čistoj, istinskoj ljubavi ta priča je i nadahnuta i realizirana s ljubavlju; lik i balet Giselle je na neki način posveta dvojice muškaraca ljepoti i umijeću Carlotte Grisi, prve Giselle. Oni su: Théophile Gautier, koji je, moglo bi se reći cijelog života, bio zaljubljen u svoju balerinu očiju boje ljubica (a istovremeno, neobičnom romantičarskom logikom živio u urednom braku s njezinom sestrom s kojom je imao dvoje djece!), i Perrot, najveći baletni umjetnik tog vremena, plesač i koreograf koji je u mladoj Carlotti prepoznao talent kojem se vrijedi posvetiti.
  
  Lik Giselle čini specifičnim i društveno angažirana tema (ipak je riječ o Francuskoj poslije Revolucije, a ne o Carskoj Rusiji); Giselle nije princeza koju je začarao zli čarobnjak nego naivna seoska djevojka koju je očarao i prevario od lakoumni mladi grof, a koju tek ljepota njezine čiste duše i moć ljubavi diže na razinu vječnog. Istovremeno lik Giselle kao da podcrtava sam smisao klasičnog baleta kao izraza uzvišene emocije koja nadrasta tjelesno. Doslovno i simbolično odljepljujući se od zemlje i niskih zemaljskih pravila. I to je nešto što se uvijek može i treba gledati; ono što se zove antologijskim djelom umjetničke baštine naše civilizacije.
  
  Balet Giselle usporediv je s Shakespearovim Hamletom jer psihološko nijansiranje čini tragičnu junakinju još uvijek dramatičnim, istinski uvjerljivim likom, koji do danas neprestano izaziva nove autore na osobnu interpretaciju i suvremenu provjeru predloška. Doduše, zagrebački Balet po pitanju Giselle ne traži nova čitanja i nova autorska – u smislu koreografskog rješenja (što će mnogi argumentirano pozdraviti) nego otvara tu veliku interpretacijsku priliku novim plesačicama naše scene, što je odličan stav, pogotovo u kriznoj situaciji kada se insistiranje na angažiranju znamenitih (čitaj skupih) svjetskih plesnih sila čini neprimjerenim.
  
  U duhu te sabrane, konkretne i nacionalne kulturne politike, zagrebačka predstava premijerno izvedena 21. siječnja 2014. (na datum prve izvedbe u Zagrebu 1897., popraćena izložbom i promocijom knjige Mladena Mordeja Vučkovića Giselle u Zagrebu) transparentno je, po koreografkinji Iraidi Lukašovoj, autorima scene, kostima i svjetla, čak i po plakatu, obnova dobre, stare predstave iz 2006. kada su premijeru odlično iznijeli Edina Pličanić i Friedemann Vogel (kao gost koji nas je tada uistinu očarao). Stoga bi prikaz nove predstave Giselle u Zagrebu imao najviše smisla kao analiza i komparacija interpretacija starih i novih solističkih uloga. U iščekivanju takvog dubljeg temeljitog prikaza, ovo je samo kratak osvrt na izvedbu od 25. siječnja 2014.
  
  Giselle u interpretaciji Mai Kageyama je beskrajno nježna i krhka djevojka, zapravo još djevojčica, prozračna i u prvom djelu, u zemaljskom obliku. Vrlo je dirljiva u diskretnom ali proživljenom nijansiranju lika, tehnički vrlo precizna i sigurna u svakom detalju. Njezin obijesni grof u izvedbi Tomislava Petranovića neodoljivo je šarmantan, nestašan i više zaigran nego promišljen u osvajanju. Također vrlo čist i siguran, dobre pokretačke energije kojom osvaja i partnericu i prisutne i prostor plesanja. George Stanciu je plesač poznat po izražajnosti i glumačkoj uvjerljivosti igre, s kojom je s lakoćom riješio često naporne mimske elemente obavezne za Hilariona.
  
  Myrtha Natalie Horsnell je također iznimne glumačke izražajnosti. Ona plijeni u prvom redu likom i stavom: ledena ljepotica, gorda i okrutna u pokretu glave kojim odbija svaku molbu, u interpretaciji vrlo čista. Uz nju je odlična pratilja Iva Vitić Gmeiro, snažna i opasna na vilinski način, dok je Rieka Suzuki spomenute večeri ostala nekako nedorečena. Poseban je užitak gledanja pružio pas de deux seljana koji su s poletnom energijom izveli Pavla Mikolavčić i Mykola Gorodiskii. Oboje imaju neobično snažnu kvalitetu plesanja (karakterističnu za suvremeni balet) a opet su besprijekorno čisti u smislu klasične forme.
  
  Gost dirigent Mihail Sinkevič proživljeno je i profinjeno u nijansama tempa i boje, i osjetljivo za plesače, vodio Orkestar Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 3. veljače 2014.

Piše:

Maja
Đurinović