Predoziranje Orašarom
Petar Iljič Čajkovski, Orašar – Hrvatsko narodno kazalište Split, kor. i red. Waczlaw Orlykowski, prenio Dinko Bogdanić, 6. prosinca 2013; Cinestar, kor. Peter Wright, 12. prosinca 2013; Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, kor. Ronald Savković, 14. prosinca 2013.
-
Orašar – jedan od najpopularnijih baleta već više od jednog stoljeća kroz veličanstvenu glazbu Čajkovskog donosi priču o božićnoj zemlji bajki. Svake godine u vrijeme božićnih blagdana brojne baletne kuće diljem svijeta izvode ovaj prigodni balet. Tijekom blagdanske sezone i djeca i odrasli s podjednakom radošću prisustvuju toj plesnoj čaroliji. I Hrvatska se pridružila tom trendu tako da ove godine četiri nacionalne kazališne kuće izvode svog Orašara: u HNK-u u Zagrebu već treću godinu igra spektakularni Orašar engleskog koreografa Dereka Deanea, Osijek je krajem studenoga premijerno izveo svog Orašara za koji je Dinko Bogdanić uz pomoć Vuka Ognjenovića rekonstruirao koreografiju Orlikowskog iz sedamdesetih, a isti autor obnovio je 6. prosinca predstavu u splitskom HNK-u, dok je Rijeka svoju varijantu dobila 14. prosinca u koreografiji Ronalda Savkovića. Istodobno smo u sklopu programa Spektakli u CineStaru 12. prosinca mogli pogledati izravan prijenos Orašara iz Royal Opera House iz Londona, a u Zadru u siječnju 2014. sa svojim viđenjem Orašara gostuje i Ruski carski balet.
Povijest tog bajkovitog baleta započinje 1890. godine. Tada je Ivan Vsevolozimsky, upravitelj Mariinskog teatra, nadahnut pripovijetkom Orašar i Kralj miševa njemačkog pisca E.T.A. Hoffmanna u verziji Alexandra Dumasa angažirao Petra Iljiča Čajkovskog da osmisli glazbu i Mariusa Petipaa kao koreografa. Čajkovski je gotovo odustao od toga, no ipak je sam napisavši libreto, pristao skladati svoje treće baletno djelo čija popularnost, nakon početnog fijaska, već stotinjak godina neprestano raste. Hrvatska praizvedba zabilježena je 23. prosinca 1931. u Zagrebu pod redateljskim i koreografskim vodstvom Margarite Froman i dirigentskim ravnanjem Krešimira Baranovića.
Svjetsku popularnost Orašar stječe tek sredinom pedestih, točnije 1954, kada ga je u New York City Balletu postavlja George Balanchine. I Hrvatska se pridružila tadašnjem trendu: na sceni ZKM-a u sezoni 1952/53. režirala ga je i koreografirala Silvija Hercigonja a dirigirao Ferdo Pomykalo. Waczlav Orlikowsky u HNK-u u Zagrebu 1970. postavlja svoju inačicu Orašara da bi ga kasnije obnavljao sedamdesetih i osamdesetih godina.
Orašar u Splitu
Split se prvi put pridružio tom moru Orašara 22. prosinca 1998. kada ga je također prema koreografiji Orlikowskog, uspješno prenijela tadašnja ravnateljica splitskog Baleta i zagrebačka gošća, Ljiljana Gvozdenović. Zatim je ponovo postavljen 19. prosinca 2003. u koreografiji Božice Lisak (također prema Orlikowskom) pod dirigentskom palicom Ivana Repušića. Posljednji Orašar premijerno je izveden 6. prosinca 2013, a kao koreograf i redatelj prema Waczlawu Orlikowskom potpisuje ga Dinko Bogdanić, a dirigent je Hari Zlodre. Bogdanić je tu koreografiju zajedno sa Vesnom Butorac obnovio za HNK u Zagrebu prije više od deset godina.
U Splitu se odmak od prijašnjeg Orašara gotovo nije ni primijetio. U prvom činu je dolazak na primanje u kuću gradonačelnika Silberhausa isti kao i prijašnjih godina, zatim su sve koreografije koje izvode djeca ostale identične, jedino je ples pahuljica koreografski dotjeran kao što to zna napraviti Bogdanić, majstor masovnih plesnih kompozicija. Drugi čin ponavlja koncept Orlikowskog (prema Petipaovu scenariju), karakterni plesovi su gotovo (ako ne i) isti, izvedeni virtuozno, dinamično, strasno, sa puno energije – španjolska čokolada, turski med (duhovita priča o dva zavodnika, mladi-glupav, i stari-debeo i bogat), kineski čaj sa spektakularnim Budom u pozadini, arapska kava sa elastičnom plesačicom i dobro nam poznatim rekvizitima kolutom i trakama, eksplozivna ukrajinska marmelada, graciozne i savršene švicarske praline.
Eva Karpilovska je Klara, ujedno i Vila šećera. Mlada plesačica posjeduje zavidnu plesnu tehniku, sigurna je i ekspresivna na sceni. Ples Vile šećera izvela je virtuozno. Njen pouzdan partner Mihai Mezei plesač je visokih i preciznih skokova, no ne mogu se oteti dojmu da nisu ni blizu snazi i šarmu kojom su Irina Čaban i Artjom Žusov (njihovi prethodnici) vladali pozornicom. Ansambl je razigran i uigran, točan, ekspresivan u pokretu i glumački uvjerljiv. No, u prvom činu su malo pretjerali s prenaglašenim koketiranjem.
Orašar u Rijeci
U Rijeci je ta božićna priča medijski vrlo dobro prezentirana. Najavljivan veliki povratak Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca klasičnom baletu popratila je i hrvatska televizija izravnim prijenosom i reprizom sutradan ujutro. Nadam se da je to početak nove prakse i odnosa televizije prema plesnoj umjetnosti. Koreograf i redatelj Ronald Savković, riječki đak, svoju karijeru nastavlja tamo gdje ju je započeo. Vješto strukturuirana kompozicija predstave sadrži povezivanje tema i motiva koji domišljato isprepliću čitav balet. U programskoj knjižici navedeno je da je to zasluga dramaturga Darka Lukića. Sam početak baleta, dolazak i zabava u domu gradonačelnika Silberhausa duhovit je i svjež, prožet suvremenim životnim duhom (odgojiteljica jedva dočeka skinuti cipele kada gosti odu, postariji muškarac potajno pije i sl.), svaki lik, svaka obitelj, ima svoje karakterne osobine koje oblikuju malu zaokruženu i jasnu priču.
Motiv koji se provlači čitavim baletom su lutke koje su djeca dobila kao poklon u prvom činu, one postaju likovi iz karakternih plesova koji se javljaju u drugom činu. Povezivanjem i prepletanjem tih motiva Savković se referira na Grigorovića, ruskog autora sa početka 20. stoljeća koji je likovima lutaka zamijenio Petipaove slastice iz originalne produkcije. Oživljene lutke u nacionalnim kostimima također sudjeluju u plesu pahuljica i valceru cvijeća, a bore se i sa vojnicima. Pomalo drastična intervencija, možda i opravdana, u ta dva masovna broja iznenadila je gledatelje. Naime, plesno putovanje kroz valcer pahuljica izvodi samo Snježna kraljica (u crnoj haljini!), da bi joj se zatim pridružili Klara i Princ. Ulazak oživljenih lutaka u stiliziranim nacionalnim nošnjama na koturaljkama, zapažena je inovacija, no oni su uglavnom statični u skladno aranžiranoj likovnoj kompoziciji. Valcer cvijeća izvode dva para: Klara i Princ, zatim im se pridružuju Drosselmeyer i Snježna kraljica uz minimalni angažman ansambla. Ponovo je cijela slika likovno dotjerana, više lijepa nego plesna.
Nedostatak razigranosti u masovnim plesnim brojevima nadomjestio se maštovitim i skladno izvedenim karakternim plesovima: temperamentnim i energičnnim španjolskim, atraktivnim ruskim, arapskim sa dojmljivo elastičnom plesačicom, duhovitim kineskim plesnim parom te dražesnim plesom pralina. Priča o Orašaru ovaj put je bez miševa. Vojnici su odrasli momci, ne djeca kao što je uobičajeno, a ulogu miševa preuzele su ponovo oživjele lutke. Odmak od klasične plesne estetike najizrazitiji je baš u tom dijelu baleta. Vojnici su snažni momci iz Academia de Capoeira i Parkour skupina Ri-Run iz Rijeke. Vrlo neobično rješenje, možda nedovoljno stilski opravdano, ali pravo i ugodno osvježenje, više kao energetski poticaj u dramaturški dotjeranoj, no plesno pomalo blijedoj predstavi.
Marta Kanazir je Klara i Vila šećera što se može opravdati psihološkim motivom sazrijevanja mlade djevojke (ukoliko nije razlog nedostatak plesača). Plesačica je korektne plesne tehnike, no neizražajna i blago bojažljiva. Plesači klasičnog baleta inače imaju tendenciju da razmišljaju kako uvijek treba ponešto popraviti, doraditi, nikad nisu dovoljno dobri, uvijek se može snažnije i više, i to se odražava na dojmu koji se ostavlja kod publike. Marta će biri dobra solistica kada postane zadovoljna sobom bez obzira na dosege njezine plesne tehnike. Samo hrabro! Njezin partner Joseph Cane, plesač lijepih, čistih linija, emotivno je snažniji, izražajniji, posjeduje lakoću skoka i sigurne piruete, a kao partner djeluje solidno i pouzdano.
Uloga Drosselmeyera, čarobnjaka i lutkara, pokretača i vodiča kroz sva događanja, dramaturški je dotjerana i plesno izrađena što je vidljivo kroz stapanje tehničkog umijeća sa karakterom lika. Sjajan plesač i glumac Andrei Köteles sugestivno vodi gledatelja od sama početka mađioničarskim trikovima na prosceniju, pa sve do kraja, začudno i zanatski vrlo vješto. On je Klarin vodič kroz fantastično putovanje koje se završava (po Grigoroviču) na vrhu čarobne novogodišnje jelke.
Scenografija Dalibora Laginje masivna je, a istovremeno prozračna i eterična, u oba čina je nepromijenjena i prema potrebi, različito osvijetljena. Na sredini scenskog prostora su prozirne stepenice u obliku piramide – božićnog drvca gotovo do vrha pozornice. Mijenjanjem svijetla, one mijenjaju i svoju funkciju. Efektnu i simboličnu sliku na kraju predstave čini Drosselmeyer koji se penje drvcem – stepenicama do sama vrha na vrtoglavoj visini. Kostimograf Aleksandar Nošpal pravi odmak od tradicionalnog Orašara s kraja 19. stoljeća i svojim kostimima smješta predstavu u novije doba. Modna revija svečane i šarmantne odjeće 20. stoljeća odraslih i djece zanimljiva je i djeluje kao pravo osvježenje. Stilski dorađeni nacionalni kostimi, svi u boji slonove kosti sa nizom detalja, čine skladnu, estetski zaokruženu umjetničku sliku. Jedino su neki krojački radovi nesavršeni (npr. ženski nacionalni kostimi oko struka su opušteni, širi, nema one baletne utegnutosti).
Orašar iz Londona
CineStar je uključen u mrežu od 1700 kina u 29 zemalja izravnim prijenosom Orašara u koreografiji Petera Wrighta iz londonske Royal Opera House. Kao uvod u plesno događanje prikazana je reportaža o londonskom kazalištu i radu na scenografiji, kostimima, rad s djecom i profesionalnim plesačima, riječ koreografa, producenta, o opčinjenosti Čajkovskoga novim instrumentom nazvanim celesta, a sve je to vrlo zanimljivo. Saznajemo, između ostalog, da se godišnje potroši 29.000 pari baletnih papuča što košta 250.000 funti, da u ansamblu ima 95 plesača. Sjajno snimana, filmska baletna predstava nadmašuje sam kazališni doživljaj. Okvir za taj scenski spektakl priča je o izgubljenom, začaranom sinu Drosselmeyera čija slika visi u sobi starog lutkara i mađioničara. Lutku Orašara, začaranog sina, on poklanja Mariji za Božić. I dalje sve ide kao u svim Orašarima. Na kraju, Maria nakon buđenja izlazi vani u snježnu noć i susreće svog Princa iz sna, sina starog Drosselmeyera na povratku kući jer je čarolija skinuta. Oni prolaze jedan pored drugog kao neznanci, no znaju da se poznaju iz snova. Raskošna predstava, glumčki vrlo umjerena, bez pretjerivanja u pantomimi, koreografije s djecom su vesele, razigrane, neusiljene. Tehnički otplesano bravurozno, scena i kostimi bajkovito tradicionalni. Doista, pravi doživljaj.
Pet Orašara
U siječnju u Hrvatsku dolazi Orašar Ruskog carskog baleta u koreografiji Gediminasa Tarande. Djeca koja će sudjelovati u zadarskoj verziji baleta su djeca sa Plesnog odjela Glazbene škole Blagoje Bersa. Oni će oživjeti tradicionalni Božić 19. stoljeća.
Gledanjem pet Orašara zaredom mogu se uočiti razni principi, utjecaji i pristupi iščitavanju plesnog libreta jednog od najpopularnijih djela klasične baletne literature. O nekima od njih pisala je Andrea Jelčić u 15. broju časopisa Kretanja posvećenog klasičnom baletu (Orašar Jurija Grigoroviča – suvremeni klasik kao spona nekoliko epoha). Postoje autori koji se bez bojazni prilagođavaju suvremenom plesnom ukusu, dok se neki pridržavaju provjerenih, tradicionalnih stavova, no očito Orašaru ništa ne može nauditi. Osim možda prevelike količine!
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 27. prosinca 2013.
Piše:
Sanja Petrovski