Balet HNK-a Split pridružio se obilježavanju dvjestote obljetnice rođenja Giuseppea Verdija, jednog od najvećih opernih skladatelja svih vremena, Balet Verdi zaslužuje pozornost posebno nakon ne-scenskog postavljanja Sicilijanskih večeri, a njegova premijera na na impresivno obnovljenom carskom trgu oslonila se na baletne divertismane Plesa četiriju godišnjih doba iz navedene Verdijeve grand opere. Iako Verdi nije bio zaljubljenik klasičnog baleta znalački je udovoljavao zahtjevima francuskih naručitelja i dijegetski umetao plesne ulomke u scene balova, karnevala, ceremonija i veselica svojih najznamenitijih opera, poput Trubadura, Otela, Aide ili Don Carlosa. Balet Verdi je tom Verdijevom baletnom stvaralaštvu dodao i operne uvertire koje izvorno nisu namijenjene baletnom izvođenju. Tako smo najviše osjetili da baletu nije mjesto u simfonijski pisanoj uvertiri opere Moć sudbine, ovog puta vrlo sedativno izvedene pod dirigentskom palicom Harija Zlodre.
Sadržajem balet Verdi sentimentalno prati život skladatelja (s čestim motivom smrti njegova supruge), kroz imaginarne slike retrospekcije, reminiscencije i noćnih mora. U prvom činu je predstavljeno Verdijevo oduševljenje pariškim baletom što nije baš povijesno točno, Verdi je naime bio veliki inovator svog vremena pa ga klasični balet belle époque manire nije posebno zanimao. Tim povodom 1847. godine iz Pariza piše grofici Morosini: „Prije neku večer gledao sam prvi balet u Opéri... neumjesno – da se ne može gledati", dakle balet i Verdi zajedno idu ali samo uz veliki oprez
Ostatak slika u baletu, kao i cijeli glazbeni assemblage (po izboru Dinka Bogdanića i Harija Zlodre), samo djelomično korespondira sa činjenicama i ostaje dramaturški poprilično nekoncizan, a u najboljim trenucima dopadljivo maniristički prozaičan. U razumijevanju skladatelja previše je naglašena privatna dimenzija, a zanemaren je Verdijev pretežiti politički te patriotski glazbeni angažman – zamislite koliko je koreografski inspirativno mogao djelovati npr. prizor Preporoda. Upravo zbog takvih slabih uporišta u ovoj novonastaloj provizornoj kompilaciji vrlo brzo se iscrpljuje i koreografija koja, djelomice, učestalim repeticijama popunjava vrijeme pogotovo u solističkim scenama, dok u ansambl progonima nadoknađuje prethodni gubitak maštovitosti i koncentracije. Izvedbeni dio plijeni pozornost preciznim kreacijama, ali bez prvorazredna nadahnuća, osim suptilne Leve Karpilovske koja se najviše približila koreografovom viđenju verdijanske glazbe kao gracilnom, lepršavom, snovitom što ona (glazba) često i nije bila.
Dinka Jeričević scenografski je mudro pristupila unescovom lokalitetu logikom manje je više otvorivši pritom u dubinskom planu Vestibul kao onostrani prostor za scene snoviđenja. Kostimografija Diane Kosec Bourek decentno je i odmjereno, s istančanim osjećajem za klasičnu eleganciju, slijedila koreografski koncept. Srđan Barabarić je dizajn svijetla vješto prilagodio strogim konzervatorskim propisima i s vrlo malim brojem reflektora uspio sintetizirati boju i toplinu svijetla.
Bilo je lijepo ponovno vidjeti balet i orkestar zajedno na Peristilu, upravo zbog toga su bile nepotrebne učestale intervencije sa snimljenim matricama i električkim pianolama. Orkestar HNK-a Split, nažalost, nije uvijek bio potpuno precizan – nije u mahu uobličavao i zaključivao frazu, iako su neka pianissima bila puna emocije i snažne sjete. Ipak, ostaje sveukupni dojam je da je balet i orkestar suviše školski pristupio velikom kompozitoru, bez radikalnijih promašaja, ali i bez velike inovativnosti i posvećenosti kakvu takva važna obljetnica zahtjeva. Snažan aplauz na premijeri, kurtoazan na drugi i trećoj izvedbi.
© Marko Romac, PLESNA SCENA.hr, 1. kolovoza 2013.
koreograf Dinko Bogdanić
dirigent Hari Zlodre
solisti: Irina Čaban, Julija Pivotskaja, Elena Nikolajeva, Nonna Čičinina, Albina Rahmatullina, Ieva Karpilovska, Matea Milas, Hazuki Tomita, Sophie Ranche, Alexandra Bertea, Leona Sivoš, Lev Šapošnikov, Artjom Žusov, Jassaui Mergalijev, Mihai Mezei, Remus Dimache, Silviu Tanase
