Baleti.hr

Mogućnosti i prilike

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Koreolabos 2013., kor. Sven Copony, Mirna Sporiš, Simona Unterajter, Danijela Zobunđija, Iva Višak, George Stanciu

• 
  
  Zadnjih se godina ustalila hvale vrijedna inicijativa da se tik po završetku kazališne sezone, pa makar i u nesnosno sparne dane, pruža prilika članovima Baleta zagrebačkog HNK-a da, ukoliko imaju želja i ideja, krenu koreografskim putovima i realiziraju svoja razmišljanja nastupom na velikoj pozornici HNK-a.
  
  Ideja pružanja prilike novim koreografskim naraštajima nije nova, jer je već 1959. godine, danas legendarni Ivo Vuljević, u okviru Baletnog studija pri HNK-u Zagreb, pozvao sve zainteresirane članove zagrebačkog Baleta da sudjeluju, ukoliko imaju koreografskih aspiracija. Već prva Baletna večer, predstavila je buduća dugogodišnja koreografska imena, s čijim baletima se nastupalo i u inozemstvu: Zvonimira Reljića, Sonju Kastl, Nevenku Bidjin i moju malenkost. Kasnije su se novijim koreografskim naraštajima pridružili i Miljenko Vikić i Drago Boldin, a povratkom Milka Šparembleka, našeg najpoznatijeg koreografa svjetskih razmjera, počinje nova era modernijeg pristupa baletnoj umjetnosti i širenje vidika koreografskih stremljenja i plesačkih mogućnosti. Posljednjih dvadesetak godina uz Dinka Bogdanića i Stašu Zurovca i Ljiljana Gvozdenović polako se javlja na koreografskoj sceni.
  
  Koreolabos, kao stalna otvorena mogućnost i prilika, može pripomoći pronalaženju mladih koreografskih ličnosti ali samo uz dosljedno praćenje i poticanje njihova daljeg razvoja. Ovogodišnji Koreolabos, održan 5. srpnja, sadržavao je šest kratkih baletnih razmišljanja, različitih po pristupu, odabiru glazbe, tematici i služenju scenskim prostorom. Ono što je zajedničko svim izvođačima je vrlo solidna klasična baletna tehnika danas već gotovo posve internacionaliziranog baletnog korpusa zagrebačkog Baleta, na kojoj i velika međunarodna koreografska imena grade odlične baletne predstave sasvim modernih pravaca u baletnoj umjetnosti sadašnjice. Taj suvremeni utjecaj očito ostavlja traga i na koreografskim pokušajima većine autora ove baletne večeri.
  
  Homo faber naslov je prvog baleta večeri u koreografiji i oblikovanju zvuka Svena Coponyja, na glazbu Arvo Part Fratres, De Profundis (Giovanni Sollima), The Arhitect/(Creative technology), Voodo (remiks), prema filozofskom konceptu Hanne Arendt i Maxa Schelera te po istoimenom romanu Maxa Frischa, bio je ipak malo preveliki zalogaj za osam plesača uključujući i samog autora. Iako je radnja tekla po zamišljenom scenariju prikaza kreativnog razvoja čovjeka u biološkom, tehnološkom, moralnom i umjetničkom smislu, vrlo malo od toga moglo se razumjeti kroz pokret, često nedorečen i banalan u svom razlaganju. Grablje, metle, vile i sjekira djelovale su anakrono u ovom apstraknom pokušaju filozofiranja plesom, za koji je potrebno ipak mnogo više kreativne zrelosti.
  
  Sasvim različita bila je sentimentalna, kratka baletna skica pod naslovom Zauvijek… u koreografiji Mirne Sporiš. Ta iskusna plesačica, znala je svoju romantičnu priču na glazbu Nina Rote odlično smjestiti na pozornici, na kojoj pijanist Andrej Vesel u živo svira na klaviru, dok autorica sama pleše čežnju ženske duše, njezine strahove, vizije i ljubavnu radost. Koristivši duboku pozadinu scene mistično osvijetljenu i sretan rasplet koji joj dolazi iz samog gledališta kao ipak sretan završetak – kratku crticu iz života žene ispričala je čitko i bez velikih pretenzija.
  
  Would You Like to be modified?, balet na glazbu Georgea Baldovina u koreografiji Simone Unterajter u izvedbi jedanaest plesača zagrebačkog Baleta, pokušava (kako piše u popratnom tekstu) sjediniti klasičan balet i suvremeni ples, oslobađajući izražavanje raznih stanja duše i tijela. Savršena prirodno oblikovana i klasičnom tehnikom oplemenjena tijela Ive Vitić Gameiro i Atine Tanović, sposobna su, uz sve ostale sudjelujuće, izvoditi sve moguće kombinacije i pokrete suvremenih plesnih tendencija, pa čak i onda kad i nema neke suvisle radnje i muzičkog opravdanja. Vehementna pretrčavanja, spajanja i razdvajanja pojedinaca i skupina uz vrlo dobru rasvjetu i kostime, solidan su koreografski rad.
  
  Zavodljiva glazba drugog stavka Koncerta za klavir i orkestar u e-molu Frédérica Chopina, bila je podloga na kojoj je Danijela Zobunđija koreografirala svoju romantičnu baletnu priču Portret sestara Salezy. Pet sestara, silaze sa zajedničkog portreta (u mašti posjetitelja), pokušavaju svaka zasebno plesati svoja raspoloženja i osjećaje zatomljene životom u sigurnosti sestrinskog kruga. Strastvena i razigrana glazba ipak nije bila koreografski dovoljno plastično iskorištena te je ostvarila sasvim plošno ocrtane likove, bez kontrasta i unutarnje dramatike. Sama ideja nije donijela ništa nova osim lijepe romantične atmosfere.
  
  Ako se htjelo samo zabaviti baletnu publiku na drukčiji način, na pozornicu dovesti grupu Mate Matišića da u živo izvode glazbu Django Reinharta, na koju osam plesačica u raznim varijetetski atraktivnim kostimima, plesom i glumom te raznom kazališnom pirotehnikom uspjeva dočarati doba dvadesetih godina prošlog stoljeća – to im je svima, u konceptu, režiji i koreografiji Ive Višak, uspjelo. Očito je da su se plesačice i izvađači dobro zabavljali izvodeći na pozornici nešto sasvim drugo od onog čime se obično umjetnički bave, pa se taj balet pod naslovom Schroedingerova mačka, mogao nasloviti i bilo kako drugačije, bez miješanja kvantne mehanike na svakodnevicu i sličnih filozofiranja u popratnom tekstu. Bilo je jednostavno zabavno na varijetetski način.
  
  Posljednji balet večeri Carmen, na popularnu glazbu Georgesa Bizeta-Rodiona Ščedrina u ideji, konceptu i koreografiji George Stancua, iako očekivan kao baletna poslastica, u potpunosti je razočarao. Konfuznost radnje miješanjem filma sa vrlo škrtim i nemaštovitom koreografskim ulomcima, dizanjem i spuštanjem raznih zastora, dramaturški nedorađeni glavni likovi i njihovi odnosi, iako su bili zaposleni odlični plesači, nisu dali očekivani rezultat. Natalia Horsnell, Iva Vitić Gameiro, Guilherme Gameiro Alves i Tamas Darai uz mnoge druge, plesački su bili posve neiskorišteni u tom nemuštom košmaru. Gerge Stanciu je kao odlična plesačka ličnost ljubimac zagrebačke publike, koja je s obzirom na njegovo veliko plesačko iskustvo od njega očekivala daleko više.
  
  Koreografija je poseban stvaralački dar, kojeg se treba njegovati i poticati, pa svaku daljnju manifestaciju Koreolabosa treba toplo pozdraviti.
  
  © Maja Bezjak, PLESNA SCENA.hr, 10. srpnja 2013.
  

Piše:

Maja
Bezjak