Baleti.hr

Povijest i nacije

Balet HNK Ivana pl. Zajca Rijeka na Riječkim ljetnim noćima: Penelopa koreograf Luis Sousa; Pjesma nad pjesmama koreograf Staša Zurovac

• U koprodukciji Baleta HNK Ivana pl.Zajca i portugalske Baletne trupe CeDeCe 8. srpnja u Tvornici papira Hartera postavljena je baletna večer za festival Riječke ljetne noći. Prvi dio, Penelopa koreografirao je Luis Sousa za riječki Balet, a drugi Pjesma nad pjesmama Staša Zurovac za portugalsku trupu. Povezuje ih autorska glazba Marjana Nećaka, scenografija Žorža Draušnika i izvedba orkestra Opere pod ravnanjem Nade Matošević.
  
  Projekt je izveden u Harteri, bivšoj tvornici papira (na zgradi se još jasno vidi posivjela petokraka ispod koje piše: OBNOVA 1946), a sam dolazak do traženog i ničim naznačenog  kulturnog svetišta kroz opskurni prostor zapuštene gradske periferije čini se poput američkog futurističkog filma svijeta nakon nekakve, ljuskim rukama izazvane, kataklizme. Ili barem kao idealno mjesto za bazu alanfordovske grupe TNT. Međutim, sam prostor hale je uistinu zanimljiv i neobičan, kao i pozicija orkestra vidljiva na sceni, ali odostraga i iza žičane ograde, a autori su, pogotovo Zurovac, koji radnju smješta u ludnicu, i citira Pjesmu nad pjesmama Janka Polića Kamova (u Harteriji bi pasala i Ištipana hartija?), dobili izvrstan i autentičan scenski okvir.
  
  Što se same predstave tiče, i ne zbog patriotizma, rekla bih da su Portuglaci bolje prošli. Luis Sousa, koji se baš nije proslavio koreografijom ni na lanjskom gostovanju trupe u Rijeci, dobio je za rad prekrasnu plesačku ekipu. Ljepota i izrađena tehnika čistih linija tijela plesačica, od fatalne Helene Trojanske u liku Marte Voinea, i nježne Penelope Paule Rus do odličnih u poniznoj distanciranosti i kratkim provalama pokreta i doživljaja, sluškinja (Kristina Kaplan, Irina Köteles, Anka Popa, Sabina Voinea) sama je po sebi nudila ugodu oku i naglasila plošnu likovnost antičkih ilustracija mitova blisku ornamentu. Bolji su i dinamični dijelovi uz borbu i divljanje prosaca (Roberto Barbosa Pereira Junior i Vladimir de Freitas Rosa), ali sve zajedno ostaje u dojmu nekog prošlog rječnika, pomalo naivnog u ekspresivnoj gesti, i pozi, koja se danas, barem na našem prostoru, čini i čita patetičnim. Posebno je to naglašeno u obiteljskim scenama Penelope s Odisejem (Andrej Köteles) i Telemahom (Ashatbek Yuzupzhanov) koji su se hrabro nosili s dominantnim psihološkim karakteristikama i patosom svojih likova.
  
  Portugalska je pak grupa nastupila u ujednačenom i mnogo boljem plesačkom izdanju nego lani, i posve se stopila sa Zurovčevim zamahom geste i ispada iz nutrine. Njihova je vjera potpuna, kad smo već pri biblijskim motivima, impuls uvjerljiv, a energija koncentrirano prisutna, bez obzira da li se radi o napetim tjelesnim šutnjama, ili krikovima koji potresaju udove i grče centar. Naravno da je tema bliska Zurovcu i prigodna njegovu rječniku. Poezija ludnice, koja dakako može biti i pars pro toto ovog poludjelog svijeta, i blizina dvoje slomljenih bića koji se pronalaze između svih Uplašenih i Izgubljenih, pomaknuta je s mjerom kao što i likovi (pomaknuti na različite načine) nikad ne pretjeruju s groteskom mimike i kretnje.
  
  (Ipak, ima jedno ali koje me muči još od zagrebačke premijere Zurovca – Dancea macabrea –  i koje mi je sada malo lakše artikulirati. Riječ je o glazbi Marjana Nećaka. Ne mogu suditi koliko je dobra ili nije kao glazba, ali dešava se nešto krivo u spoju sa Zurovčevim pokretom koji prilično poznajem. Naime, glazba u silnoj dramatici izmjena atmosfera, odnosno obrazaca koji je nose (u više navrata me podsjetila na filmske efekte), kao da preuzima vodstvo, navješćuje i daje uputu koreografu koji gubi moć iznenađenja i začudnosti. Zapravo ga uljenjuje jer sama rješava emociju, naboj, atmosferu, prelaze... I tako umjesto da tinja u atmosferi, kuha stanja, diskretno naznačuje, pulsira kroz tijela koja onda iznenade u svom ispadu, osobnom buntu, ona ujednačuje sve na površini, unaprijed prevodi i – otupljuje doživljaj pokreta.)
  
  Ali, na stranu ova digresija, vjerojatno najviše upućena Zurovcu, jer su nakon Rijeke i Varaždina, pred ovom krasnom međunarodnom (a ima tu puno više nacija od Hrvatske i Portugala)  plesačkom ekipom četiri nastupa u Portugalu, uključujući i Lisabon, a to znači i – portugalska kritika.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 11. srpnja 2008.

Piše:

Maja
Đurinović