Baleti.hr

Sto godina kasnije

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Claude Debussy, Šest antičkih epigrafa i U bijelome i crnome, Igor Stravinski, Posvećenje proljeća, kor. Edward Clug

• 
  
  Praizvedbom dva baleta Edwarda Cluga na glazbu Claudea Debussyja i Igora Stravinskog (u izvedbi dvojice mladih vrsnih pijanista: Andreya Gugnina i Vadyma Kholodenka), u zagrebačkom HNK-u je u subotu 6. travnja započeo 27. Muzički biennale. Riječ je o autorski odlično koncipiranoj plesnoj večeri; scenskoj impresiji i ekspresiji; supostavljanju ili suprotstavljanju dvojice kompozitora, suvremenika, čije djelo sublimira nemirnu čežnju i grozničavi duh pobune europskih umjetnika na početku 20. stoljeća. I ako su ključne riječi novog glazbeno scenskog događaja u Zagrebu: Debussy, Stravinski i balet, onda je tu skrivena i pozvana na dijalog i treća, i u baletnoj povijesti jedinstvena, mogli bismo reći mitska osoba – Vaclav Nižinski, jer njegove su vizije i postave Debussyjeva Preludija za poslijepodne jednog fauna (Prélude à l'après-midi d'un faune) i Posvećenja proljeća (Le sacre du printemps) Stravinskog jedinstveni, avangardni pomaci u povijesti baleta.
  
  (I koliko je publika oduševljeno iščekivala svaki njegov plesački nastup i čaroban, dugi let, toliko nije bila spremna za „prevareno očekivanje“, i hrabre koreografske otklone od tradicije akademskog plesa, usredotočene na istraživanje i prikazivanje novog, drugačijeg plesačkog bića: zaumnog i tamnog. Danas je teško i zamisliti šok i žestoki verbalni, pa fizički sukob u gledalištu koji se rasplamsao tijekom pariške praizvedbe Le sacre du printemps 1913.)
  
  I evo nas sto godina kasnije! Znamo da postoji bezbroj novih čitanja i interpretacija Posvećenja; i mi smo svjedočili mnogim više ili manje uspjelim konceptima i izvedbama, ali ovo je prvi put da ga postavlja i pleše Balet HNK-a. (Ali nije prvi put da se postavlja na zagrebačkoj plesnoj sceni pa moram podsjetiti na izvrsno u svakom pogledu, kako koreografskom u smislu okrutnog suvremenog kazališnog rituala, tako i plesačkom, do krajnjih granica samodavanja, Posvećenje proljeća Studija za suvremeni ples u koreografiji Matjaža Fariča, koje je postavljeno 2004. u ZKM-u i igralo tri sezone.) Zaglibili smo u 21. stoljeću, koje nakon utopističke vjere u slobodu i ravnopravnost otkriva sve perfidnije i zapletenije oblike ovisnosti, da ne kažemo – ropstva. Ima li tu još te neke groznice, strasti? Ili sve više prevladava s jedne strane kontrola, s druge ravnodušnost? Pa smo lijepi, uredni i poslušni? Kako na to uzbudljivo vrijeme brzine, novog čovjeka i avangardnih pokreta gleda Edward Clug – s pozicije iskustva novog stoljeća oslobođenog strasti, ali željnog spektakla, i ljudskog mesa u koje naveliko intervenira plastika? Rekla bih: nekako s prigušivačem, kao kroz neku koprenu, zvučnu i vizualnu. Sjajni su mladi pijanisti Gugnin i Kholodenko, ali kako to usporediti s dinamičkom paletom orkestra koji krene prigušeno, a onda zagrmi i pusti one zapretene udare iz Zemlje od kojih tijelo titra, skače, od koji se ježi? Ako to ne možemo čuti u HNK-u, gdje možemo?
  
  Clugove koreografije Posvećenja, ali i Debussyjevih Antičkih epigrafa (u koje je scenski neprimjetno dodan drugi niz kompozitorovih klavirskih minijatura U bijelom i crnom, ali nema govora o tri baleta, kako se negdje navodi) svjesno se koriste citatima i uspostavljaju dijalog s izvorima, u prvom redu Nižinskim, a onda, u drugom djelu i koreografskim velikanima prošlog stoljeća (Béjart, Bausch) te stoga pozivaju na blizak postupak i u osvrtu, koliko je moguće u ovoj kratkoj formi.
  
  U prvom, Debussyjevu djelu, umjesto lascivnog, pritajenog, animalno napetog i beskrajno zanimljivog Fauna koji vreba nimfe u raskošnoj Bakstovoj šumi, Clugov je Pan u nekom čistom, zračnom međuvremenu i međuprostoru (scena Marko Japelj), futurističkoj reminiscenciji antičke idile, s niskim bijelim zidićem, na kojemu su smještene vilenjačke figurice. Spol je razlikovan po nijansi zelene dolčevite (kostim Leo Kulaš), ali oni su po svemu jedna druga, viša, duhovna vrsta: krasni, jednako profinjeni, prigušeni, istih kvaliteta pokreta, dugih tankih linija, poput marioneta, poslušni i usklađeni partneri, ukratko besprijekorni plesači (zagrebačkog baleta). Kako u tom savršeno skladnom svijetu nema iznenađenja, svi znaju gdje im je i kada mjesto u grupi ili partnerstvu, tako se monotonija pomalo uvlači i na scenu i u publiku. Clug muzikalno, ali polako, crta prostor čistom ornamentikom redom izvrsnih, pažljivih plesačkih tijela, i ta glazbeno scenska sanjiva atmosfera traje dugo – do jednog drugačijeg ulaska, koji je promjena u obrascu kretanja, što izaziva akcent koji je onda ujedno i kraj idile.
  
  Drugi dio je u svakom pogledu, glazbeno dramskom i vizualnom, kontrastan, ali je iz istog autorskog rukopisa; u sfumato otklonu od osnovnog predloška, i nekom sabijenom, mračnom međuprostoru. U Posvećenju je pred nama pleme, grubo, jadno i izblijedjelo. Tijela su izložena, a kostimi se stapaju s kožom. Svi su jednaki, nezaštićeni, tek vanjski jasno obilježenog spola: žene imaju pletenice i točke na obrazima, a muškarci brade (hommage Nižinskom). Drama (primitivne) zajednice odigrava se u tamnom, oblacima pritisnutom prostoru, također bez boje. Istina, iz oblaka će beznadno procuriti kiša, ali ta voda ne donosi blagoslov i ne obećava život, kako bi se moglo očekivati iz poznate simbolike, nego čini tijela i prostor kliskim i ljepljivim.
  
  I nije samo zvuk prigušen (već samom činjenicom da je „djelo napisano za iznimno velik orkestar“ svedeno na dva klavira) nego je i pokret, koji djeluje ekspresivno, zapravo na onaj ozbiljni clugovski način kultiviran i kontroliran pa vidite ekspresivnu sliku, tijelo u plastičnoj napetosti (okupanih) mišića, a ne primate empatijski informaciju. Nema očekivanog doživljajnog nastavka karakterističnog za tijelo u ekspresivnom plesu, jer pokret ne kreće iz nutrine, iz izdaha i razriješenog grča, nego je domišljen i izvanjski postavljen; i nisu plesači mokri od izgaranja i znoja nego ih se stalno odozgo hladi i pere – i to je nekako zbunjujuće. (Kao i motiv klizanja žena u lijepom sjedećem položaju, koji je vrlo lagan i igriv i kao iz neke druge evolucijske faze; kao da je otkriće efekta vode malo povuklo u neki drugi plesni stil?)
  
  U Posvećenju nije riječ o dobrovoljnoj žrtvi nego o okrutnom izboru, odluci i manipulaciji zajednice, i vjerojatno je ta tako aktualna tema još jedan od razloga stalno novih postavljanja baleta. Kod Nižinskog djevice prije izbora igraju jednu igru u krugu, a odabrana je ona nespretna, koja pada. To još podsjeća na prirodni odabir. (Prvo otpadaju najslabiji.) A nakon prvotnog šoka bliskih članica i članova zajednice, i mogućeg suosjećanja, nastaje olakšanje i novi elan zajedništva grupe, koja je i ovaj put izbjegla bijesu bogova i zato prinosi žrtvu. U kasnijim postavama često i ne primjećujemo kako je i zašto neka žena odabrana, tek najednom, nečijom autoritativnom voljom izdvojena je Ona, odabrana kao žrtveno janje, kako se to lijepo i simbolično kaže. I nema tu nekog voljnog momenta i hrabrog stava Ivane Orleanske, nego se radi o nemoći pojedinca (nije slučajno, izvorno ritual vezan uz djevojku) pred odlukom grupe, prestrašenim prihvaćanjem zahtjeva kao usuda, jer se ne poznaje/ne vjeruje u mogućnost otpora.
  
  Tako i u Clugovoj koreografiji Žrtva, u izražajnoj interpretaciji Edine Pličanić, teško shvaća i prihvaća poziciju koju joj je netko, u konačnici Zajednica, namijenila. Prvotno iznenađenje postaje slutnja, ali ona to kao da stalno zaboravlja i stalno se iznova vraća, uključuje u zajedničko djelovanje, koje ne djeluje kao ritual, nego skup urednih, apstraktnih radnji i sekvenci grupe izgubljene u vremenu i prostoru pod beznadno zatvorenim nebom.
  
  Sve premise predstave stoje. Sve je odlično, uredno, profesionalno napravljeno, ali jednostavno – hladno i bez kemije. Ili se time, sto godina kasnije, više i ne treba zamarati?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 10. travnja 2013.
  foto: © Mirko Cvjetko
  
  Claude Debussy
  Šest antičkih epigrafa i U bijelome i crnome
  koreograf Edward Clug
  scenograf Marko Japelj, kostimograf Leo Kulaš, oblikovatelj svjetla Edward Clug, baletni majstor Suzana Bačić
  izvode: Pavla Mikolavčić, Petra Vargović Stanciu, Sabrina Feichter, Mai Kageyama, Miruna Miciu, Atina Tanović, Iva Vitić Gameiro, George Stanciu, Eugen Dobrescu, Guilherme Gameiro Alves, Robert Bruist, Dan Rus, Tamás Darai
  
  Igor Stravinski
  Posvećenje proljeća
  koreograf Edward Clug
  scenograf Marko Japelj, kostimograf Leo Kulaš, oblikovatelj svjetla Tomaž Premzl, asistenti koreografa Olesja Hartmann, Matjaž Marin, baletni majstor Suzana Bačić
  izvode: Edina Pličanić (Izabrana), Sabrina Feichter, Daria Brdovnik Bukvić, Miruna Miciu, Atina Tanović, Iva Vitić Gameiro (Žene), Eugen Dobrescu, Guilherme Gameiro Alves, George Baldovin, Robert Bruist, Tamás Darai, Dan Rus (Muškarci)

Piše:

Maja
Đurinović