Baleti.hr

U službi ljubavi

Hrvatsko narodno kazalište Split: Ludwig Minkus, Don Quijote, red. i kor. Dinko Bogdanić (prema Mariusu Petipapau i Aleksandru Gorskom)

• 
  
  S priličnom dozom radoznalosti očekivala se prva baletna premijera Dinka Bogdanića, novog ravnatelja Baleta splitskog HNK-a. Bogdanić iza sebe ima iznimno bogatu karijeru – plesač, baletni majstor, koreograf i ravnatelj – a na ravnateljskom mjestu naslijedio je uspješnu Almiru Osmanović, preporoditeljicu splitskog baletnog ansambla. Ovom prilikom neću pisati o nastanku i razvoju baleta Don Quijote jer je u osvrtu na predstavu izvedenu u listopadu prošle godine u zagrebačkom HNK-u, sve HNKvrlo detaljno prikazala Andrea Jeličić.
  
  Povijest izvođenja Minkusova Don Quijota u Hrvatskoj prilično je skromna. U dva navrata izveden je u Splitu fragmentalno: godine 1960. Anton Dolin u suradnji sa dirigentom Silvijem Bombardelijem postavlja dva fragmenta: codu i pas de deux, a 1968. izveden je pas de deux gdje je prema Petipau koreografiju prenio Miljenko Vikić. Krajem te godine ostvarena je i integralna verzija baleta prema Petipau/Gorskom, a koreograf je gost iz Rumunjske Juliu Marpozan. Dirigent je Silvije Bombardeli, a plesački je realiziran isključivo domaćim snagama. Druga hrvatska premijera izvedena je 1981. u Zagrebu prema izvornoj Petipaovoj verziji. Gost koreograf bio je Rumunj Pavel Rotaru, a orkestrom je ravnao Vjekoslav Šutej. Zahvaljujući Božici Lisak naredne godine je postavljena i splitska premijera po istoj koreografiji i sa istim autorskim timom. Slijedi premijera u Zagrebu 1996. pod vodstvom i u koreografsko-režijskoj adaptaciji Dinka Bogdanića uz Miroslava Salopeka kao dirigenta. Ista predstava obnovljena je u Zagrebu 2003. godine. U koreografiji Valentine Ganibalove i pod ravnanjem Ivana Repušića, splitski HNK je 2005. dobio je svoju drugu (ili treću ako ćemo računati onu što ju je prenijela Božica Lisak) premijeru. Sigurno se svi sjećaju živih životinja na sceni, dok je plakat sa grotesknim i otužnim likom Don Quijota na konju, sa kopljem, štitom i u špicama doista vrijedan pamćenja. Predzadnja realizacija Don Quijota bila je u Zagrebu 2010. u koreografiji francuskog plesnog umjetnika Patricka Armanda i dirigenta Miroslava Salopeka, i još uvijek je na repertoaru. Posljednja premijera ovog baleta izvedena je 16. veljače ove godine u splitskom HNK prema koreografiji Mariusa Petipaa i Aleksandra Gorskoga, pod dirigentskom palicom Harija Zlodre, dok se kao koreograf i redatelj potpisuje Dinko Bogdanić.
  
  Duhoviti duet Sancha Panse i njegovog gospodara dok se pripremaju za viteško putovanje na samom početku prvog čina, vrlo jasno i precizno daje na znanje tko su glavni likovi i kakva je njihova vizija hrabrosti i viteštva. Bogdanić ima drugačiju viziju lika Don Quijota od uobičajene. To nije tragikomičan i otrcani vitez tužnog lika, nego vitez čiji je zadatak izboriti pravdu za svoje štićenike, vođen naravno, slikom svoje imaginarne muze, nedostižne Dulcinee. Kroz snoviti pas de deux Dulchinea i Don Quijote daju ekspoziciju u priču u kojoj se govori o odanosti prema ljubavi i službi isključivo zbog ljubavi. Don Quijota je vrlo sugestivno odigrao Lev Šapošnikov, bez suvišne gestikulacije, pod parolom manje je više. Isto vrijedi i za Sancha Pansu, koga je tumačio Daniel Jagar. Njihova duhovitost ne ističe se glumom i pantomimom, nego kroz njihovu tjelesnost, gestom i pokretom. No, možda su ipak suviše lijepi za arhetipove čiji su karakteri preživjeli stoljeća.
  
  Svaka pojava Dulcinee (Irina Čaban) ostavlja bez daha svojom prozračnošću, lakoćom postojanja i plesa. Znalačkim promjenama svjetla kod pojave njenog lika, dobija se dojam da doista nije s ovoga svijeta. Ieva Karpilovska kao Quitri je temperamentna, vrlo simpatična, tehnički vrlo dotjerana i idealna partnerica zasigurno zvijezdi večeri Yassauiu Mergalijevu (Basilio). Dakle, sigurne pirouete, visoki gestovi, nepogrešive podrške, skokovi koji dosežu neslućene visine i sa po nekoliko kombinacija samo u jednom skoku, neopisiva ležernost, istovremeno nadmoć, savršena, nenametljiva gluma, a uz sve to dojam da može još mnogo, mnogo više – učinili su Yassauia Mergalijeva ljubimcem publike koji doživljava ovacije na otvorenoj sceni.
  
  Matea Milas kao Mercedes i Silviu Tanase kao Espado su plesno korektni i ekspresivni, možda čak previše u slučaju Tanasea koji napadnijom glumom odudara od ležernog i tradicionalno neusiljenog splitskog baletnog ansambla. Igor Gluškov izgradio je zaigran i groteskan lik Quitrina prosca, dok je Mario Buličić sa snažnom, muškom energijom odigrao Quitrina oca. Razvan Florin Cacoveanu u liku Ciganina svojim eksplozivnim temperamentom, karakternom glumom i vrhunskim tehničkim sposobnostima, sudeći po reakciji publike, dotaknuo je svakog gledaoca. Kao Ciganka, Albina Rahmatullina izvela je pravi, srčani karakterni ples kakvih je sve rjeđe viđa na sceni. Sjajna i nepogrešiva plesačica Hazuki Tomita u liku Amora djeluje kao egzotična porculanska lutka iz koje izvire mir i strast istovremeno. Spomenula bi još na kraju braću Remusa i Romulusa Dimachea koji svojim prirodnim šarmom dominiraju scenom bilo da su sami, u duetu, ili da predvode ansambl. Postali su doslovno zaštitni znak i pojam za vrijednost splitskog baletnog ansambla.
  
  Bogdanić je majstor masovnih scena. Asimetrične koreografske kompozicije bliske prirodnom gibanju mase, nenametljive su, dorađene i žive. U prvom činu animiran španjolski gradić kroz ples, kostime i scenografiju, uz svakodnevni šušur, slika je mediteranskog ugođaja. Strastven i razrađen ples muškog i ženskog ansambla u drugom činu dinamizirali su prostor i vrijeme. Treći čin opada u tempu i dinamici, no mnoštvo solističkih varijacija (od kojih su neke i dramaturški opravdane kao ona Don Quiotea i Dulcinee), poslastica su za kraj ovog, za današnje pojmove, dugog baleta (sa pauzama 3 sata i 10 min.)
  
  Scenografkinja Dinka Jeričević surađivala je s Bogdanićem na njegovom zagrabačkom Don Quijoteu, a također i u Splitu 2005. godine. Njezina jednostavna scenografija u samom početku odudara od raskošnih, karakternih kostima Barbare Bourek, no tijekom vremena se ispunjava slikama, sjenama i svjetlom tako da mediteranska bjelina razvojem predstave zaokružuje svoj smisao. Majstor svjetla Srđan Barbarić pomno je i znalački naznačio promjene scenskih slika, što je u većini klasičnih baleta unatoč velikim tehničkim mogućnostima, rijedak slučaj.
  
  Povremena neusuglašenost plesača sa orkestrom javila bi se na kraju solističkih sekvenci kada bi glazba zaostajala za finalnom gestom. No, sveukupan dojam i reakcija publike su više nego pozitivni.
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 19. veljače 2013.

Piše:

Sanja
Petrovski