Baleti.hr

Obrana svog vremena i prostora

Slavko Pervan, Kompozitori boginji Terpsihori. Zid uspomena, Narodno pozorište u Sarajevu, 2012.

• U zagrebačkom HNK je u subotu 3. studenog, u okviru godišnje skupštine HDPBU  predstavljena knjiga Slavka Pervana Kompozitori boginji Terpsihori / Zid uspomena. „Foto monografija sa autobiografskim tekstom“, u iznimnom, poetičnom dizajnu Mehmeda A. Akšamije, djelo je Slavka Pervana, umjetnika koji je kao jedan od kamena temeljaca sarajevskog, bosanskohercegovačkog Baleta, vidno obilježio i povijest jugoslavenskog plesa. To je ujedno i jedno intimno, gordo i pomalo gorko, ali i dokumentirano svjedočenje o naporima, vjerovanjima i htijenjima umjetničke generacije koja je stasala i stvarala u Titovoj Jugoslaviji; transparentan stav iz pozicije onodobnog Sarajeva, nacionalno i vjerski šarenog, otvorenog, komunikativnog, toplog grada koji je 1984. kao domaćin Zimske olimpijade bio u centru svjetske pažnje. I iz pozicije Narodnog pozorišta koje je imalo veliki društveni značaj, i čiji su zaposlenici imali visoki status, dobivali nagrade i priznanja, gostovali i komunicirali s drugim sredinama i svijetom…
  
  Ova je knjiga neki način i obrana vremena koje je, najednom nasilno prekinuto i okončano krvavim ratom, i samo postalo upitno. Suočeni s ratovima, i radikalnim društveno političkim promjenama čije pamćenje ne seže dalje od vlastitih početaka, umjetnici su u očajničkoj poziciji makar duhovne obrane svog vremena i djela.  I zato svestrani i nadasve plodni plesni, baletni i uopće kazališni umjetnik, Slavko Pervan s punim pravom kaže: „Ne mogu prihvatiti da oni koji su zaposjeli sve pozicije u ovom gradu svjesno zaboravljaju sve što su drugi prije njih stvorili.“ U tom smislu Pervan im sad ostavlja i materijalni podsjetnik citirajući Žarka Vidovića: „samo historija umjetnosti je prava historija“. Iz toga slijedi (nepostavljeno) pitanje: Ako se ona zaboravi i poništi što ostaje? Nema sumnje da je borba za prošlost borba za budućnost.
  
  Neobičan je i naslov knjige: Kompozitori boginji Terpsihori / Zid uspomena. Priznajem da bih ja promijenila redoslijed. Ovo je u prvom redu Zid uspomena unutar kojeg je postavljena čvrsta linija vodilja – poštovanje i zahvalnost umjetnicima, u prvom redu kompozitorima (ali ima tu i likovnjaka, redatelja, i naravno plesača poput Antuna Marinića i Katarine Kocke, Emine Kamberović i  itd…)  koji su, zaraženi Pervanovom energijom i stvaralačkim veseljem kretali u avanturu novog glazbeno scenskog djela. Iz vrlo preglednih i kronološki uređenih tablica Pervanovih koreografija (na kraju knjige) izbrojivo je 36 baleta (od kojih je petnaest praizvedbi!) i osamnaest televizijskih baleta i projekata te desetak velikih manifestacija poput pet godina obilježavanja Dana mladosti, svečano otvaranje i zatvaranje 14. zimskih olimpijskih igara… 
  
  Bio je suradnik za scenski pokret i koreograf u 31 operi, opereti, mjuziklu i drami. Vodio je balet u Sarajevu, Novom Sadu i Rijeci te radio na scenama diljem Jugoslavije. Tolika aktivnost implicira iznimno velik broj suradnika i prijatelja, i kad se tome pribroji čvrsta i pouzdana i profesionalna podrška obitelji, Slavko Pervan nesumnjivo se može smatrati bogatim i rijetko sretnim čovjekom. A opet, kad smo već pri Jugoslaviji,  kaže slavni crnogorski pjesnik: „Čašu meda jošt' niko ne popi, što je časom žuči ne zagrči.“  Koju konotaciju može nositi zid u naslovu? Rječnik simbola kaže: „zaštitni bedem koji zatvara neki svijet i čuva ga, priječi štetne utjecaje, brani, ostavljajući put nebeskim utjecajima“. Temeljno značenje zida: „odvajanje prognane braće od onih koji su ostali; doba-granica-vlasništva među narodima, plemenima i pojedincima“.
  
  Plesač, koreograf i baletni pedagog Slavko Pervan rođen je u Jajcu 1936. godine. Plesačku karijeru započinje u baletnom studiju u Osijeku, bio je član sarajevskog i zagrebačkog ansambla. Usavršavao se na GITIS-u i u Boljšoj teatru u Moskvi, u Béjartovom  Baletu 20. stoljeća i New York City baletu. Pervan je kao plesač zapamćen po lijepoj scenskoj pojavi i skladnoj igri, ali puno dulje traje kao koreograf istraživačkog autorskog stava, što je rezultiralo neobično velikim brojem originalnih djela, tj. baletnih praizvedbi. I to je ono što Pervana izdvaja i određuje kao specifičnog umjetnika i autora. On  rjeđe pristupa novim čitanjima poznatih glazbeno scenskih partitura kao što su Pugnijeva Esmeralda ili Griegov Peer Gynt; a vrlo često poduzima nova, uzbudljiva traganja za drugačijom, neuobičajenom temom,  pri čemu poziva i angažira, aktivira sve kreativne, prijateljske i pozitivne snage oko sebe: pisce, kompozitore, likovne umjetnike… Ideja je uvijek bila stvoriti autentično djelo blisko našem podneblju, kulturi i svjetonazoru u onom smislu koje je ta riječ naše imala za mlade jugoslavenske umjetnike u zlatno vrijeme Sarajeva.
  
  Prvi Pervanov cjelovečrnji balet bio je Grozdanin kikot (1969) na glazbu Daneta Škerla; libreto je napisao Safet Pašalić prema romanu Hamze Hume, a scenu i kostim riješio dugogodišnji Pervanov suradnik Veselin Badrov. Baletna kritičarka Branka Rakić pohvalila je djelo; doduše ima kritičkih primjedbi ali nabraja i „vanredne trenutke“ baleta čija budućnost ne smije ostati manje značajna od Ohridske legende i Đavla u selu. Prikaz zaključuje neospornim uspjehom djela i koreografa čiji je ovo, najavljuje Rakić, „vrlo značajan početak“. Balet Pervan postavlja kasnije i u Ljubljani pod naslovom Opojno poletje (1972) i Skopju Kikotenjato na Grozdana (1974).
  
  No, prema priloženim osvrtima i popisu izvedbi, čini mi se da je najveći uspjeh postigao balet Satana (1972). Pervan se ukratko prisjeća tijeka rada na baletu: skladatelj Vojin Komadina pojavio se sa jednim bogumilskim zapisom sa stećaka. Miro Jančić, vrstan poznavatelj bosanske povijesti i civilizacije pripremio je libreto. „Nikad nisam vidio kraći i jednostavniji baletni libreto: balet u dva dijela i osam slika.“ – kaže Pervan. „Ustvari, to je bilo osam kratkih pitanja, na koja smo prvo Voja (Vojin Komadina, op. a.), onda ja, pa zatim Veso (Veselin Badrov, op. a.), morali dati scenski jasne odgovore.“ Naravno da se prilično sumnjalo u to prvo bosanskohercegovacko muzičko-scensko djelo, u „istoj mjeri plesnu bajku, koliko i antidogmatski balet“ (Đorđe Šaula, Moderni balet s bogumilskom inspiracijom, Vjesnik, Zagreb, 17. ožujka 1972.), ali je po priloženoj kritici i daljnjem životu predstave očit izniman uspjeh.
  
  Jagoda Martinčević je Satanu vidjela na Trećim osječkim Annalima i za Vjesnik (7. lipnja 1972.) napisala oduševljen članak o osebujnom i maštovitom, izvanrednom domaćem baletu koji se „toliko razlikuje od gotovo cjelokupne produkcije naših baleta“ gdje su se glazba i koreografija stopili „u jedno od najimpresivnijih djela koje je uopće dala jugoslavenska baletna scena“. To potvrđuju i Ratko Čangalović, Nenad Turkalj, Josip Mirošević, Milica Zajcev i mnogi drugi kritičari koji su balet ili u Sarajevu ili na Baletnom bijenalu u Ljubljani, Beogradskom BEMUS-u, na Splitskom ljetu ili Dubrovačkim ljetnim igrama (u dva navrata). Satana je pozivan i izvođen i izvan granica Jugoslavije. Tandem Komadina i Pervan tri je godine kasnije u Sarajevu uspješno postavio i Hasanaginicu, i snimio Zitu Pesah iako mi se čini da nijedan kasniji balet nije nadmašio uspjeh Satane.
  
  Pervan je koreografirao i prvi kosovski balet, Sokolj i Miruša (1979) na glazbu Akila Kocija. Surađivao je sa Zoranom Hristićem na baletima Adam i Eva (prema Krležinoj legendi, predstava koja je također izvođena na festivalima), Pacolovac i  Darinkin dar; s Borisom Ulrichom na Folk simfoniji; u Novom Sadu postavlja Oriona Miroslava Štatkića, u Splitu Papandopulovu Teutu itd.
  
  Čini mi se silno zanimljivom i praizvedba Miris kiše na Balkanu / Riki, balet koji je skladao Igor Kuljerić na libreto Darka Lukića (napisan prema romanu Gordane Kuić Krstić). Bila je to predstava „protiv rata, protiv progona protiv holokausta, jasno i do kraja, za umjetnost, za ljubav, osobnu i univerzalnu, bez mržnje, za dostojanstvo i bez predrasuda“..Ukratko, ta je predstava, postavljena 1991. u Sarajevskom narodnom pozorištu, jednostavno zakasnila. Nije preživjela i (dosad) nije dobila drugu priliku.  Za vrijeme opsade Sarajeva, 1992. godine Pervan koreografira mjuzikl Kosa Sarajevo anno domini 1992; izvodi ga, u gerilskim uvjetima „umjetničkog ratovanja“ Kamerni teatar 55. Predstavom Esmeralda (2002) u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci koreograf i redatelj Slavko Pervan obilježava 50. godišnjicu umjetničkog rada. – toliko je naime bilo prošlo od njegovog prvog plesačkog nastupa u Ohridskoj legendi Stevana Hristića u Sarajevu. To je bilo prije deset godina.
  
  Muzičko scenska priča Jedan čovjek i jedna žena praizvedena 2006. u Narodnom pozorištu u Sarajevu možda je i najveća kap u čaši žući Slavka Pervana. S kompozitorom Esadom Arnautalićem i sinom (piscem i redateljem) Nenadom Pervanom napravio je hommage legendarnim Indeksima. Bio je to zajednički projekt sva tri ansambla kuće i Sarajevske filharmonije, predstava za koju se svaki put tražila karta više, a opet je, nakon prve reprize projekt ostao bez orkestra, pa nastavio preko vrpce, da bi četvrta izvedba bila i posljednja. Televiziji nije dozvoljeno da predstavu snimi, iako je bila generalni sponzor… Kako autor dalje ne komentira, nije ni na meni da nastavljam priču, ali sa pozicije povijesti, tu su neobično velike posljedice i zauvijek izgubljena prilika za (re)valorizaciju baleta. Jer da bi se djela mogla predati sudu povijesti… – što je bila Pervanova želja i namjera – moraju na neki način biti dostupna. I nadam se, i apeliram, da sljedeće izdanje, ili dodatak ovoj knjizi bude DVD sa snimkama ili barem insertima baleta.
  
  Slavko Pervan osjetljiv je i angažiran umjetnik, patriot i humanist. Rekla bih da je njegovo traženje osobnog umjetničkog izraza istaknutije u autorskoj viziji i realizaciji plesnog teatra; u emociji, drami i izrazu nego u smislu inovativnosti geste i plesne sekvence.  Pervan je jedan od Noverrovih sljedbenika i poklonik balleta d'action, i uz poštovanje spram klasične tehnike bliži mu je ekspresivni stil plesanja. Zapravo, rekla bih da je Pervan cijelo vrijeme slušao Noverrove uputa: „Ne polazite nikada na probe pune glave novih slika bez smisla. Prikupite sve raspoloživo znanje o predmetu kojim se bavite. Vaša će vas mašta, ispunjena slikom koju želite pokazati, snabdjeti pravim likovima, koracima i gestama… Unesite u svoju umjetnost ljubav i zanos. Uspješan je onaj kazališni čin koji dira srce...“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 6. studenoga 2012.

Piše:

Maja
Đurinović