Baleti.hr

Trijumf zagrebačkog Baleta

Balet HNK u Zagrebu: Večer njemačkih autora: Suita suita suita kor. Marc Geocke, Druga simfonija, kor. Uwe Scholz (druga podjela)

• 
  
  Večer baleta nepretencioznog naslova pokazala se kao trijumf zagrebačkog Baleta kojim je naš matični nacionalni ansambl na najbolji mogući način završio sezonu. Čestitke ravnateljici Ireni Pasarić na izvrsnom odabiru. Djela Marca Goeckea i Uwe Scholza proširuju repertoar intrigantnom kombinacijom glazbeno, vizualno i dinamički vrlo različitih koreografskih pristupa čiji je senzibilitet, unatoč (ili upravo zahvaljujući) kontrastima, nepogrešivo suvremen. Za gledatelja, i onog zahtjevnijeg i onog stasalog na dijeti bajkovitih klasika, ta je baletna večer izuzetno zadovoljavajuće iskustvo i obećanje daljeg otvaranja suvremenim estetikama današnje europske scene. Za trupu u cjelini, mudar repertoarni odabir kojim se u prvi plan izvlači prije svega ansambl i dokazuje svoju momentalno odličnu tehničku spremnost, uigranost i disciplinu, ali i interpretativnu zrelost i scensku prisutnost koja plijeni.
  
  Na izvedbi 14. lipnja, unatoč manjoj posjećenosti (možda su neki ljubitelji baleta ujedno i strastveni nogometni navijači?), oduševljenje publike bilo je opipljivo tijekom cijele izvedbe, a na kraju i gromoglasno. Dogodio se jedan od onih pravih kazališnih trenutaka kada se entuzijazam i polet plesača hrani zanosom publike i raste proporcionalno valu pozitivne energije iz gledališta pa sve kulminira erupcijom obostrane euforije.
  
  Goeckeova Suita suita suita odmah na početku zadaje ton: ako ste se spontano nasmijali iznenađujućem, zvučno i vizualno efektnom kadru toptajućih cipela na nogama i bez njih, pristali ste na nadasve originalno, vrlo dinamično i svakako duhovito koreografsko putovanje apsolutnom Bachovom glazbom, između i iza nje. Intenzitet glazbenih stavaka kontrapunktiraju stavci kretanja u tišini, bogati gestama i začudnim vizualnim metaforama; zatečeni smo i (opet) nasmijani zvukovima koje plesači ispuštaju i koji dodaju iznenađujuću dimenziju pričama koje se odvijaju pred našim očima. Plesači u duboko zagasitom crvenilu svojih odijela uranjaju i izranjaju iz meke, baršunaste tame. Lica blago zasjenčana osvjetljenjem, njihove titravo prštave bijele šake detalj su koji se izdvaja i dominira scenom. Goeckeov stil koji kao da na sastavne dijelove rastavlja pa opet u neku novu cjelinu sastavlja tijelo, njegov brz, energičan, detaljima prebogat pokret sjajan je odgovor na baroknu raskoš glazbe. Mnoštvo preciznih, snažnih ronds de jambe i batiranja eksplozivnim potkoljenicama i stopalima možda je povijesno podsjećanje na minucioznosti menueta, no opći je dojam daleko od svake formalnosti.
  
  Muška energija osmočlanog ansambla gotovo da je opipljiva; snažni udari nogama, silovito kovitlanje rukama, skulpturalnost mišićavih torza, a sve nošeno strujom lake šeretske zafrkancije u kojoj svaki sudionik ima svoju osobnu ulogu. Muški dio ansambla dobio je priliku razigrati se na nov, pomalo otkačen način, i tu je priliku sjajno iskoristio. Dok je u prvoj postavi odlična Sabrina Feichter svojom visokom vitkom pojavom i nešto prozračnijom dinamikom predstavljala lagani kontrast toj muškoj energiji, snažna, eksplozivna Mirna Sporiš kao da je bila njezin kolovođa – pokretač. Čvrstoća i do krajnjeg no savršeno kontroliranog maksimuma dovedena artikulacija svake plesne fraze ostavljala je dojam potpunosti i dovršenosti pa je dinamički dominirala čak i u duetima s također izvrsnim no nešto mekšim, možda suzdržanijim Tomislavom Petranovićem.
  
  Dok Goecke u svojoj inventivnoj minijaturi stupa u kreativni, duhoviti dijalog s Bachovom glazbom, Scholz Schumanna osjeća svakim djelićem svoga unutarnjeg bića i iz tog osjećaja, iz samih tonova i nota velikog romantičara stvara pokret. Scholzovo viđenje Schumanna djelo je čiste ljubavi i ljepote. Zakučastu baroknu kompleksnost i polutamu zamjenjuje ovdje svijetla, nebesko plava prozračnost i jasnoća.
  
  Dva solistička para, Pavla Mikolavčić i Guilherme Gameiro Alves te Mai Kageyama i Edgar Castillo suvereno predvode i organski se u svom plesu isprepliću sa sjajnim dvadesetočlanim ansamblom. Tjelesno zahtjevnu koreografiju u kojoj većinu vremena podižu i nose svoje partnerice, oba su mlada solista, ali i cijeli muški dio ansambla odradili izvanredno. Ujednačeno, samouvjereno, precizno, muzikalno i što je najvažnije – nadahnuto. Mladi Castillo i Gameiro Almes pokazali su da imaju partnersku vještinu i senzibilitet i daleko iskusnijih muških plesača, osobito u dijelovima koji zahtijevaju istovremeni sinkroni ples obaju parova i u kojima su zadržali neusiljenu fluidnost i pjevnost pokreta.
  
  Ženski je dio ansambla plijenio energijom i svježinom. U izvrsnoj je formi, tehnički čist, bez kamuflaža (ovo ih djelo i ne dozvoljava), izgledom ujednačen i uigran, a dominantna petorka čini se da doista uživa u plesu, bez mimičkih afektacija. Plesačicama koje nemaju često mogućnost da se doista isplešu ovo je bila izvrsna prilika da pokažu svoje potencijale – neke od njih mogle bi se, uz dodatan rad s baletnim majstorima, dokazati i u zahtjevnijim solima.
  
  Mikolavčić i Kageyama prekrasno se nadopunjuju. Kageyamina meka plastičnost i profinjeno suzdržana, no potpuno precizna muzikalnost preljeva se iz poze u pozu; one su skulpturirane bez napora, skokovi su laki, vezni koraci ljupko ženstveni – pogled i izraz lica skladno nadopunjuju elokventnost tehnički besprijekornoga tijela. Mikolavčić je prava Balerina. Ona odiše sigurnošću, scena je njezino kraljevstvo. Tehnički potpuno slobodna, u repetiranim solima Scherza gotovo se poigrava svojim sposobnostima zastajući u blistavim, nepogrešivo preciznim balansima na špici upravo onaj djelić trenutka dulje nego što bismo očekivali. Paradoksalno, no trenutak u kojem se spotakla dočekala sam gotovo s olakšanjem – u svojoj neočekivanoj zemaljskosti prenuo nas je iz transa i dozvolio da na djelić sekunde osvijestimo koliko taj ples što nam izgleda toliko prirodno lak i zaigran iziskuje vještine, spretnosti, kontrole i snage.
  
  Bio je to jedini (neplanirani) trenutak brechtijanskog odmaka u Scholzovom posvećenju Schumannu u kojem pozornica postaje djelić neba, vanvremenska poljana na koju iz skladnog beskraja ulaze i igraju se parovi ne narušavajući, nego potvrđujući harmoniju univerzuma. Zvuči zastarjelo i miriši na patos? Gledajući Scholzov balet s velikim sam užitkom odbacila obavezu da prema svijetu držim ironičnu distancu, da ga do iznemoglosti kritički analiziram i dekonstruiram, da ne vjerujem nikome i ni u što. Umjesto toga s olakšanjem sam se predala iskrenom ushitu plesača stopljenih sa zanosnom glazbom. Četiri stavka Schummanove Druge simfonije u Scholzovoj viziji i trijumfalnoj izvedbi zagrebačkog Baleta vraćaju mi vjeru u moć ljepote i dobrote, u mogućnost sklada, jedinstva i podrške koju kao ljudi jedni drugima možemo pružiti. I gle, cijela se publika slaže sa mnom. I izlazimo iz kazališta ozareni, nadahnuti, bolji ljudi.
  
  © Andreja Jeličić, PLESNA SCENA.hr, 16. lipnja 2012.

Piše:

Andreja
Jeličić