Baleti.hr

Princ svjetskih baletnih scena

Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković, Jureša – Vizije i snovi / Yuresha – Visions and Dreams, Društvo za promicanje glazbe, plesa i glazbenoscenske umjetnosti Hilarion, 2011.

• Prostor za kulturna događanja unutar informativnih medija naočigled se smanjuje. To svi znamo, ali eto, svejedno se začudimo kako neke značajne i rijetke stvari prođu skoro nezamijećeno. Tako je ispalo da su i nagrada Društva baletnih umjetnika Ivici Sertiću, kao i promocija knjige Jureša – Vizije i snovi Davora Schopfa i Mladena Mordeja Vučkovića 4. studenog u foajeu HNK-a, umjesto da dodatno privuku pozornost, ostale u sjeni Dana baleta i 135. obljetnice postojanja profesionalnog baleta u Hrvatskoj. Mislim, može se nešto reći i o baletu, ali ne treba pretjerivati! Uostalom, tko je Željko Jureša? Srećom, pred nama je lijepa knjiga impresivnog sadržaja i bogata ilustracijama koje svjedoče o rijetko uspješnoj kako umjetničkoj tako i životnoj priči jednog zagrebačkog dječaka, koji je poput Pepelka (kao neke muške inačice Pepeljuge) uistinu plesao pred kraljevskim obiteljima, na engleskom dvoru našao svoju princezu, i postao traženi princ svjetskih baletnih scena.
  
  Željko Jureša rođen je 1937. u Zagrebu gdje počinje učiti balet u studiju Mile Jovanovića, a onda odlazi u Internacionalnu baletnu školu Ane Roje i Oskara Harmoša u Kaštel Kambelovcu. (Monografija Schopfa i Mordeja Vučkovića podsjetila nas je i na tu uistinu svjetsku školu, koja je okupljala učenike iz cijelog svijeta, i koja je bila jedan od blistavijih trenutaka naše plesne povijesti i, nažalost, još jedna propuštena prilika da se aktivno uključimo i upišemo u međunarodnu kartu!) Ana Roje imala je izniman renome plesne pedagoginje, i znamenite prijatelje, a plan djelovanja bio joj je vizionarski, mudar i sistematičan. Učenici njezine škole imali su praksu u splitskom Baletu, koji je tako dobivao na kvaliteti, i davao sve zahtjevnije programe. Jureša je u splitskom HNK-u nastupao od 1953. do 1958., a tu je i upoznao Antona Dolina, koji je u Splitu 1956. postavio Giselle. (Znakovito, jer će ga i Dolin i Giselle pratiti u kasnijem usponu i umjetničkoj karijeri…) Jureša je tada igrao Wilfrieda.
  
  Nakon Splita Jureša je otišao u London, u Legatovu školu kod Nadine Nikolajeve, gdje je stekao svjedodžbu i daljnje samopouzdanje. Gostuje kao zvijezda u Irskom nacionalnom baletu, osvaja nagradu u Hastingsu u kategoriji pas de deuxa u svojoj koreografiji, odabran je na Festivalu u Baselu za partnera jednoj od vodećih engleskih balerina, Belindi Wright, za nastup pred kraljicom Elizabetom, pleše s Margot Fonteyn za BBC-jevu produkciju Trnoružice. Zamijećena je njegova elegancija, stilska čistoća i tehnika i nesumnjivo (sudeći po slikama) profinjeni, aristokratski šarm, ono po čemu baletni plesač postaje danseur noble. Zatim ponovno surađuje s Dolinom, nastupa za London Festival Balett i The Royal Ballet, pleše glavne uloge na turnejama po Europi i Latinskoj Americi, a savršeno plesačko partnerstvo s Belindom Wright postaje i životni odabir. Zajedno plešu sve velike uloge klasične baletne literature: sada je Albrecht uz Giselle, Romeo uz Juliju, princ Siegfried uz Odette, princ Florimund uz Auroru… Neko vrijeme plešu u Baletu Harlequin, gdje rade s Tamarom Karsavinom, a onda sami osmišljavaju svoje Baletne večeri, romantičnog žanra koje izvode po cijelom svijetu. Imenovani su britanskim veleposlanicima plesa.
  
  Željko Jureša oprostio se od plesačke karijere 1982. u Teatru Malibran u Veneciji kao Kras u Spartaku. Po odlasku iz Londona obitelj si je uredila dom u Švicarskoj u Rüschlikonu, gradiću na ciriškom jezeru. (Što me opet podsjetilo na Giselle, odnosno Carlottu Grisi, koja se tako povukla u mir i ljepotu ženevskog jezera…) No umjetnički par nastavlja pedagošku i koreografsku djelatnost. Anton Dolin ostavio im je autorska prava za, između ostalih, prenošenje njegove Giselle. Jureša i Wright su je, prvi put u toj zemlji, postavili s Kineskim nacionalnim baletom u Pekingu. I ima toga još puno. Jureša slika, piše, izrađuje nakit, radi nacrte kostima i scenografije…
  
  A autori su monografije po običaju, vrlo pažljivi, precizni i sistematični u iznošenju dokumentacije. Knjiga je u svakom pogledu doživljaj i otkriće. Nakon nje jasno mi je da bih silno željela vidjeti film Yuresha, Prince of the Lost Kingdom, koji je snimljen u Zürichu 2000., pročitati Dance Chronicle objavljen 2009. u kojem su i Jurešini tekstovi i da bih, najviše od svega, voljela popričati s njim o cijelom tom bogatom periodu. Mislim da bih ga i pitala zašto je u rodnom Zagrebu nastupio samo jednom,1957. sa splitskim Baletom, s Petom simfonijom i, naravno, Giselle...
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 4. prosinca 2011.

Piše:

Maja
Đurinović