Ove je godine obilježena pedeseta obljetnica Štutgartskog baleta, čije je mjesto jedinstveno u baletnoj povijesti. Pod vodstvom Johna Cranka (od 1961) Stuttgart je postao rasadištem najvećih koreografa 20. stoljeća. Baletna umjetnost u Stuttgartu ima dugu i bogatu tradiciju, još od 17. stoljeća. U 18. stoljeću ondje je djelovao Jean-Georges Noverre. Prije Crankova dolaska Balet je djelovao u okviru Državne opere i, premda je tada klasične produkcije postavljao poznati koreograf Nicholas Beriozoff, ansambl je bio tek lokalnog značenja. Cranko je okupio skupinu izvanrednih mladih plesača na čelu s Marciom Haydée, Richardom Cragunom, Birgit Keil i Egonom Madsenom. Uz njih, u njegovo su doba plesali budući koreografski divovi John Neumeier i Jiŕi Kylián, zatim Ray Barra, nešto kasnije i Uwe Scholz te današnji intendant Reid Anderson. Jedina hrvatska umjetnica u Štutgartskom baletu bila je Vjera Marković, koja je sa suprugom Alfredom Kollnerom prve dvije sezone surađivala s Crankom.
Vjera Marković ostvarila je jednu od najuspješnijih karijera među hrvatskim baletnim umjetnicama u inozemstvu. U nekoliko navrata bila je solistica Zagrebačkog baleta, a između toga članica i gošća više uglednih inozemnih ansambala, poput Bečke Narodne opere (Volksoper Wien), Baleta u Baselu pod vodstvom Waclawa Orlikowskog, Štutgartskog državnog baleta, Europskog baleta u Nerviju; gošća baletnih ansambala širom Italije, karakterna primabalerina baletne trupe Carle Fracci i Beppea Menegattija, s kojom je nastupala u veronskoj Areni, te niza drugih ansambala.
I njezin je suprug, talijanski baletni umjetnik Alfredo Kollner, zvijezda Baleta Rimske opere, također plesač međunarodna ugleda s kojim je, nakon povlačenja sa scene, dugi niz godina – sve do nedavno, vodila njihovu vlastitu baletnu školu u talijanskom gradu Adriji. Neke su od najznačajnijih uloga Vjere Marković Jela u Đavlu u selu, Biljana u Ohridskoj legendi, Jokasta u Crankovoj Antigoni, Myrtha u Giselle, Vila Jorgovana i Carabosse u Trnoružici i Gospođa Capuleti u Romeu i Juliji.
Kako ste došli u Stuttgart?
Alfredo je dobio angažman u Stuttgartu i ja sam pošla s njim. U to doba, u jesen 1960, Beriozoff je odlazio, a došao je Cranko i postavljao Princa pagoda. Ja još nisam bila angažirana, nego Alfredo, pa sam samo vježbala s njima i tako me John Cranko zapazio. Na premijeru je iz Basela došao Waclaw Orlikowsky i začudio se kako to da Maruška, kako me zvao, sjedi u gledalištu i ne pleše; tu je, u Stuttgartu, a nisu je znali iskoristiti?
Počela sam studirati ulogu Belle Epine, zle kćeri (priča u Princu pagoda slična je Kralju Learu), jer sam trebala plesati jednu predstavu. U međuvremenu se Orlikowsky vratio u Basel, gdje je na repertoaru bilo Labuđe jezero i bila mu je potrebna jedna balerina pa me pozvao. Najavila sam Cranku da ću otići, a on mi je rekao neka ostanem, jer uskoro trebam plesati Belle Epine. Cranko se zalagao da Alfredo i ja ostanemo zajedno, premda je u njemačkim kazalištima vladao nepisani zakon da vjenčani parovi ne mogu biti zajedno angažirani. No, Cranko je rekao: „Mene ne zanima čija je Vjera supruga, ona me zanima samo kao plesačica.“ I izborio se za nas.
Tako sam se u ljeto 1961. odlučila za angažman u Stuttgartu. Međutim, u međuvremenu se Alfredo sukobio s Crankom i otišao u Rimsku operu, što je bila velika šteta jer je tada došao Peter Wright, koji je bio fenomenalan pedagog i koreograf.
U ožujku 1961. bila je premijera Crankova Obiteljskog albuma u kojem sam također dobila ulogu, ali sam imala nezgodu pa nisam plesala. Plesala sam Jokastu u Crankovoj Antigoni, u studenome 1961, i bila u planu za naslovnu ulogu, zatim Vilu Jorgovana u Trnoružici te čardaš i mazurku u Coppeliji, što je također postavljao Cranko te sezone.
Je li se već u početku naslućivalo u što će se razviti Štutgartski balet?
Mogu reći da jest. Kada je došla Marcia Haydée, Cranko je dao Alfredu da s njom pleše Plavu pticu. U početku je nisu voljeli, nije bila lijepa. Alfredo je rekao da je to balerina kakvu još nije imao u rukama. Bila je fenomenalna. Rekao je da ona sve sama radi, da je sigurna i da je to predivno, te da je s njom užitak plesati. Osim toga, da ima predivan karakter. Odmah je počela dobivala prve uloge. Tada su Crankovi savjetnici počeli odlaziti u gledalište i gledati kako je treba šminkati, kakve joj frizure odgovaraju. Oni su je oblikovali tako da njezin izgled bude ravnopravan ljepoti njezina plesa. Imala je okrugle noge, ali to nitko nije primjećivao. Predivno je plesala i uvijek sam nastojala biti iza nje, na štangi, na vježbama, i gledati je. Bila sam zadivljena njezinim stilom i njezinom umjetnošću. Sve što je radila bilo je prostudirano. Oblikovali su je i bila je predivna. Kada je plesala, bila je božica.
Divila sam joj se i zbog toga što je bila skromna, a potječe iz jako bogate i poznate obitelji u Brazilu. Zajedno smo potpisivale ugovore i tada su joj rekli da mora napisati cijelo ime. „Cijelo?“, pitala je. „Da“, rekli su. „U čemu je problem?“ I ja sam je pitala u čemu je problem pa mi je odgovorila: „Sad ćeš vidjeti!“ Imala je nekoliko prezimena (Marcia Haydée Salaverry Pereira da Silva, op. a.) i pitala sam je kako to uspijeva zapamtiti! Zajedno smo sjedile u garderobi, i znala se potužiti kada bi joj majka poslala najnovije toalete i Diorove modele. Rekla bi: „A kada ja to uspijem odjenuti? Kamo uspijem otići?“
Je li Cranko već u početku iskazivao svoj stil?
Pa nisu baš svi njegovi baleti odmah bili fantastični. Plesala sam u Princu pagoda i Fasadama, a to nije bilo fantastično, ali je onda došla Antigona. Uživala sam plesati Jokastu, a Marcia je bila Antigona i trebale smo se izmjenjivati. Sjećam se, kada smo počeli raditi, Cranko je izgledao bespomoćan. Dotad još nisam surađivala s koreografom koji nije znao što da radimo. Pitala sam ga kako ćemo početi i on je rekao neka načinim jednu kretnju. Onda smo počeli slušati glazbu. On je gledao u mene, ja u njega i nije se znalo što je tko rekao. Tako je počeo rad – miran i skladan, istinska suradnja u stvaranju koreografije. Bilo je fenomenalno!
© Davor Schopf, PLESNASCENA.hr, 10. rujna 2011.
