Baleti.hr

S čokoladom i na kotačićima

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Koreolabos 2011.

• 
  
  Na kraju uistinu odlične sezone Balet HNK u Zagrebu je u utorak, 5. srpnja pokazao koreografske radove članova Baleta. Ovogodišnji Koreolabos – lani ponovno oživljen projekt koreografskih radionica – ispao je skromniji u opsegu, a čini mi se, generalno, i u dometima, i uopće u elanu kojim je popraćen..Odnosno kao da, bez obzira na kasni termin (ili baš zbog toga?) i odlične plesače, nije bilo dovoljno vremena da se koreografske minijature u potpunosti razviju i autorski domisle. Izvedeno je sedam minijatura, od kojih su neke uistinu (pre)kratke – poput plesne dosjetke Untitled Natalie Horsnell, koja je u duhovitoj igri samosavladavanja dražesne balerine kraj bezobrazno izložene čokolade definitivno nudila još prostora. To je bio i jedini solo večeri. 
  
  Tri dueta nisu ostavila jači dojam, ili ponudila neko drugačije (ma što to značilo) rješenje igre u dvoje. Barbara Novković, osoba na čiju je inicijativu lani i pokrenut projekt Koreolabos otvorila je večer s koreografijom No.7. Početna slika u sprezi scenografije (dva crna samostojeća zida, od kojih jedan ima otvor kao prozor, a drugi prečke za penjanje) i plesača (Atina Tanović koja visi preko jednog zida pa joj vidimo samo donji dio tijela i Edgar Castillo uz prozor) silno obećava, ali u konačnici ostaje neiskorištena kao mogući prostor igre.
  
  Beetwen us Sabrine Feichter i Daniila Yastrebova nije na razini njihovog prošlogodišnjeg dueta Putujemo. A Drž’te lopova Danijele Zobunđija u izvedbi Maje Babac i Siniše Bosnara uz puno dobrih ideja ostao je koreografski, u rješenju pokreta i sekvence, zakočen. Takva mala scenska priča podnijela bi puno više ekspresije, promijene tempa i nadasve humora. Ksenija Krutova se nakon profinjenog lanjskog sola Requiem odlučila za ženski trio. Female touch u izvedbi Krutove, Pavle Mikolavčić i Simone Unterajter poetična je i dojmljiva cjelina (koja bi također smjela dulje trajati!). U prvom planu je osjećaj moći u gordoj tjelesnoj ljepoti osviještenog ženskog bića. Nešto između vila i vještica.
  
  Sven Copony i dalje razmišlja u velikim slikama i multimedijalno. I u Proceduri plesači (Maja Babac, Melitine Marie, Miruna Miciu, Robert Bruist, Kristian Manev i sam Copony) imaju jaku vizualnu podršku u projekciji, čime pokret i raspored u prostoru i cijeli rad dobivaju neki nadrealni filter. Prekratko da bi se dublje zašlo u mitsku temu i problematiku zla u ljudima, Capony ostaje na simbolima i asocijacima i stvara atraktivnu estetiku blisku onoj video spota.
  
  Ozbiljan i možda najambiciozniji rad ovogodišnjeg Koreolabosa je Handle With Care Pavle Mikolavčić (izvode Natalia Horsnell, Dunja Novković, Atina Tanović, Robert Bruist, Edgar Castillo i Roger Neves). Mlada autorica koja je već lani privukla pozornost sjajnim duetom Aha, gdje sam ono stala?, otišla je korak dalje i napravila jedno naizgled klasično čitanje Beethovenovog Klavirskog koncerta br. 5 u Es-duru, op. 73, ali unutar toga pomaknuto djelo za tri para i tri kocke na kotačićima – koje služe kao postament damama, ali i sredstvo drugačijeg, klizećeg savladavanja prostora. 
  
  Hrvatsko narodno kazalište je prezentaciju koreografskih radova članova Baleta dolično podržao na tehničkoj razini u smislu oblikovanja svjetla, projekcija i kostima. 
  
  P.S. Možda bi bilo zanimljivo (ili je to previše bogohulna misao?) pustiti na Koreolabos i nekog (suvremenog) vaninstitucionalnog koreografa da se okuša u ovako inspirativnom okruženju?
  
  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 7. srpnja 2011.

Piše:

Maja
Đurinović