Baleti.hr

Tajna ljubavnog trokuta?

Baletni ansambl Kazališta Komedija: Veseljko Barešić, Breza, kor. i red. Dinko Bogdanić

• 
  
  Najmlađi hrvatski baletni ansambl kojemu je primarna zadaća i, zapravo, razlog postojanja, nastup u operetama i mjuziklima Kazališta Komedije, ponovno je hrabro izašao sa samostalnim baletnim projektom, praizvedbom baleta Veseljka Barešića: Breza. Po drugi put, od tri predstave koje su do sada izveli, kao koreograf se potpisuje Dinko Bogdanić.
  
  Jedan od velikih problema ovog baleta je što – iako u podnaslovu piše „prema motivima Slavka Kolara“ nema prepoznatljivog traga ni osnovnih dramskih i psiholoških motiva tog znamenitog djela hrvatske književne baštine. Preuzevši lik (ali ne i karakter) Jože iz Babajinog filma (pa je, scenski gledano, više riječ o motivima iz Babajine Breze) Bogdanić cijeli prvi dio predstave insistira na ljubavnom trokutu(?), odnosno izmjeni partnera unutar forme dueta, koji u varijacijama ima sve manje sadržaja i postaje sve naporniji. Duete povezuju grupne scene poput nasmiješenih revijalnih prolaza i to mogući ozbiljni oblik plesnog teatra u startu pretvara u neki miješani lakši žanr karakterističan za estradno poimanje kazališta. S vremenom se pokreće dramska nit i plesni rječnik više koristi tradiciju ekspresionističkog nasljeđa Mlakarovih; uvode se i pjevači i aktivira zbor te sve zajedno dobiva na dinamici.
  
  Baletna Breza, Daria Brdovnik Bukvić je ljupka u figuri i pojavi, nježna i uska, lijepih dugih linija. I nesumnjivo nosi asocijaciju djevojke-breze, zapravo se u tom prvo dijelu čini kao da je začarana princeza, poput djevojke-labuda. (Istina, ona je jedina u bijelom, no i njezine kolegice su uglavnom u finoj vertikali izrađenih vitkih djevojačkih tijela i nikako ne djeluju kao bukve!). Svakako, iznimno je lijep i dojmljiv vizualni dio tog začaranog brezika (scenografija Dinke Jeričević uz oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića i video-dizajn Ive Kraljević) iz kojeg izranja zbor – tamni, sudbinski neumoljiv niz seljanki u crnini.
  
  Marko gostujućeg HNK-ovskog princa Azamata Nabiullina korektan je u izvedbi, ali je više u klasičnoj frazi i pozi nego u liku Kolarovog Labudana, i tek je na kraju, pogotovo u dirljivom završnom duetu s Janicom (koja je sada u poziciji silfide) imao priliku prodisati emocijom; dok je pozornost privukao Bojan Valentić kao Joža tj. u Bogdanićevom konceptu – Markov suparnik, u vedroj energiji i živoj glumačkoj prisutnosti. Dapače, iznimno je drag i topao dvostruki duet Jože i Janice, izigran kao plesni broj na pjesmu pjevačkog para (Renata Sabljak i Dario Štulić) – kao uhvaćeni trenutak sjećanja na sreću zajedničkog djetinjstva.
  
  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 10. svibnja 2011.
  
  
  koreograf i redatelj: Dinko Bogdanić
  dirigent: Veseljko Barešić
  kostimografkinja: Elvira Ulip
  scenografkinja: Dinka Jeričević
  oblikovatelj svjetla: Zoran Mihanović
  asistenti koreografa: Tina Vrtar Stipić, Mladen Mordej Vučković
  
  izvode:
  Janica – Daria Brdovnik Bukvić / Petra Radošević
  Marko – Azamat Nabiullin
  Joža – Bojan Valentić
  Kurtizana – Tamara Masnjak
  Majka – Ana Hanić
  Otac – Mladen Mordej Vučković
  Roža – Stela Gajski
  Coprnice – Petra Radošević, Morana Paškiević, Stela Gajski, Ana Hanić
  Seljani – Emil Kuzminski, Dejan Jakovljević, Zoran Simikić, Berislav Hunski
  Breza – Renata Sabljak
  Pjevač – Dario Štulić
  Seljanke – ženski zbor (Lana Blaće, Jelena Burić, Ivana Filić, Ljerka Glowatzky, Đurđa Golubić, Jadranka Gospodnetić, Rajka Grabar, Denis Grabarić, Sanja Grčić, Kristina Habuš, Ana Hruškovec, Ana Klabučar, Franciska Križnjak, Gordana Kubiček, Sandra Kulier, Ljiljana Paladinić)
  Orkestar Kazališta Komedija
  Premijera 5. svibnja 2011.

Piše:

Maja
Đurinović