Baleti.hr

Gozba za oko, uho i duh

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Krešimir Seletković – Martino Müller, Air, red. i kor. Martino Müller

• 
  
  Totalni plesni teatar dogodio se na sceni zagrebačkog HNK-a praizvedbom baleta Air u koreografiji i režiji Martina Müllera na glazbu Krešimira Seletkovića. Želimo li sažeti njezin učinak, kratko možemo reći da je predstava bila gozba za oko, uho i duh gledatelja. Ambiciozan projekt – narudžba originalne orkestralne partiture i koreografije za veliki ansambl (29 plesača), uz originalne, vizualno upečatljive kostime i scenografiju (Eduard Hermans) te spektakularno svjetlo (Jordan Tuinman), mogla je na scenu postaviti samo kuća poput nacionalnog kazališta, a učinila je to u koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb, obilježivši tako pravom svečanošću pedesetogodišnjicu toga značajnog muzičkog festivala i doprinijevši slavljeničkoj sezoni 150 godišnjice HNK-a.
  
  Zaokupiti i zadovoljiti oko, uho i duh gledatelja bio je cilj autora prvog dvorskog baleta, kasnorenesansnog talijanskog koreografa i redatelja Balthasara de Beaujoyeulxa, i u ovom kontekstu nisam ga spomenula slučajno. Sa svojim Ballet comique de la Reine (1581) on se smatra začetnikom europske tradicije baleta kao kazališne umjetnosti, koja sinergijom pokreta i geste te glazbe i stihova nosi gledatelju neku poruku, priča priču – i to, vrlo bitno, ne bilo kakvu priču, nego priču koja snagom onoga što vidimo i čujemo na sceni prebire po strunama duše i u život unosi doživljaj smisla. Müllerov plesni teatar, iako se, osim naslova pojedinih scena baleta, ne služi riječima, treba gledati u kontekstu te tradicije. U današnje vrijeme dekonstrukcije i konceptualizma, ironije i distanciranih citata kojima se rastvaraju forme, značenja i vrijednosti, u vrijeme u kojem su osjećaji u umjetnosti, naročito oni konfirmativni, baš kao i melodija i plesni korak, kod mnogih protjerani kao banalni i jeftini, Müller ih besramno naglašava. U tom je smislu njegov plesni teatar baleta Air tradicionalno, na neki način čak i staromodno djelo: balet koji slavi život, njegova traganja, transformacije i – smisao.
  
  Kao autor cjelokupnog koncepta Müller sa sobom neminovno nosi Seletkovića: ples u njegovoj glazbi, slijedeći dugu tradiciju takve suradnje koreografa i kompozitora, nalazi podršku i motivaciju, ona nije samo jedna od kulisa nego i agens kretanja. Seletkovićeva je glazba puna ugođaja poput onog u završnoj sceni: efektan u svojoj jednostavnosti, spiralni motiv tonske ljestvice stvara idealan, prozračan, beskrajno uzlazeći val tonova koji doslovno nosi jato lakih, bijelih plesačica i plesača u njihovu završnom Letu. U nekim scenama glazba se prepušta i uzbudljivoj, iskonskoj ritmičnosti plesnog kretanja pa tako ansambl-tema Sloboda sa svojom afrikanesknom, poliritmičnom erupcijom udaraljki katapultira muška tijela kroz prostor u gotovo divljem zanosu.
  
  Oslanjajući se na svoja iskustva u popularnim žanrovima (koreografije za mjuzikle i Cirque du Soleil), Müller svjesno igra na adut spektakla. Jarka vizualnost s dominantnom ulogom svjetla ubacuje gledatelja od samog početka predstave u svijet intenzivnih boja i višeznačnih simbola: žuta, blještava kao prasak stvaranja; meditativna modra; beskrajna i svjetlucava srebrno-siva; i na kraju, bijela… kao čistoća, savršenstvo, potpuno ispunjenje. Sveprisutni motiv zraka, njegova treperenja i uzbibanosti prepoznaje se i u dugim, lelujavim i propusnim resama zagonetnog velikog scenskog zastora koji dijeli prostor pozornice na nepoznati svijet iza i ovaj vidljivi, ispred zastora. Motiv ptice – u lakom, bestežinskom peru na leđima Djevojke u bijelom; u zastrašujućim crnim, slijepim maskama gavrana; u zagonetnoj, divovskoj ptičjoj kandži koja se spušta s neba poput mističnog simbola prijelaza, istovremeno prijetećeg i prijateljskog; i opet u percima – bijelim, lakim, kao krilima nekih onostranih labudova, možda anđela… Ptica kao biće zraka, a zrak kao simbol života i ljudskog duha u vječnom traganju za smislom. Maštovitim korištenjem kazališnih sredstava Müller svakom gledatelju nudi okvir za stvaranje neke vlastite priče, no ostaje čvrst u namjeri da okosnica i poruka te priče budu optimizam i potvrda života.
  
  Koreografski, Müllerov je pristup spretna kombinacija kompozicijskih konvencija (grupacije velikog ansambla poput trokuta, dijagonale, paralelnih linija) i slobodnijeg korištenja prostora. Njegov jezik također spaja snagu konvencionalne baletne tehnike i izražajne mogućnosti suvremenijeg izričaja pa tako, vrlo primjereno temi, plesači prelijeću pozornicu u velikim, laganim skokovima (Let), no s druge strane, jednako primjereno, koriste pod i kreću se četveronoške (Stvaranje). Njegov je pokret oslobođen stroge klasične vertikale pri čemu ključnu ulogu ima uporaba kralježnice: ona se prepušta trodimenzionalnim impulsima i pretvara u lelujavu vibrirajuću strunu koja animira totalno anti-klasičnu, maksimalno ekspresivnu zdjelicu i bokove, a na drugome svome kraju, jednako izražajnu glavu. Ruke i noge, sukladno temi zraka, dominiraju prostorom svojom eks-centričnom, elektriziranom razbacanošću. Njihova maksimalna artikulacija zglobova – ti pomalo distorzirani pregibi udova – sugestivni su. Ima u njima i stereotipnih plesačkih krila, (njih je valjda nemoguće, a možda i nepotrebno, izbjeći u baletnoj tradiciji), no i vrlo delikatno izrađenih detalja koji plijene svojom elokventnošću.
  
  U solima Pavle Mikolavčić poprimaju upravo poetsku snagu, kao da joj je to najprirodniji, oduvijek poznat, njezin osobni način kretanja. Nakon čistog klasicizma Paquite gdje sam je zadnji puta vidjela, ove sezone ona doista potvrđuje svoju plesačku svestranost i zrelost. U ovom je baletu sjajna: istovremeno dirljiva i snažna, radoznala i suverena, zaigrana i zanesena. Njezino dinamično putovanje kroz trinaest (životnih) scena prati angažiran i pokretan ansambl o čijem će osjećaju i poštovanju detalja uvelike ovisiti vitalnost budućih izvedbi. Upečatljivi i snažni bili su nastupi Eugena Dobrescua, a iz muške skupine energijom je iskakao i Dan Rus; dojmljiva je bila monumentalnost Alana Gotala; u sjećanju je ostao kratki solo Milke Hribar Bartolović, i zaneseni dueti Yuke Ebihare / Edgara Castilla, Atine Tanović / Dana Rusa i Rieke Suzuki / Ovidiua Muscalua.
  
  Zanimljivo je kako su pažnju plijenili neki kojima je u tradicionalnijem repertoaru teže doći do izražaja dok su se neki koji su obično u prvom planu izgubili u skupini. U tom smislu, Müllerovo demokratiziranje tradicionalne plesačke hijerarhije bilo je za zagrebački balet korisna vježba. Pokazalo je da taj ansambl itekako zaslužuje i drugačije, inovativne projekte koji će znati razotkriti skrivene mogućnosti njegovih stalnih, zaposlenih članova koji publici ostaju manje vidljivi. A dotad, gledatelji svih profila zasigurno će uživati u ugođaju proslave i optimizma ove intrigantne i svježe predstave izrazito suvremenog senzibiliteta koja se u zagrebačkom HNK-u može vidjeti još tri puta do kraja ovoga mjeseca. (Air je na repertoaru 20, 23. i 29. travnja).
  
  © Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 20. travnja 2011.

Piše:

Andreja
Jeličić