Baleti.hr

Imam intuitivan i intenzivan odnos s glazbom

Intervju: Hans van Manen, koreograf

• 
  
  Jedan od najvećih svjetskih koreografa današnjice, Nizozemac Hans van Manen (1932), boravi u Zagrebu, gdje u Baletu Hrvatskog narodnog kazališta dovršava zadnje pripreme za premijeru svog naleta Pet tanga koji će biti izveden u sklopu Večeri tri baleta 4. ožujka 2011.
  
  Prvi se put predstavljate hrvatskoj publici, i to djelom koje je već pravi klasik – Pet tanga Ástora Piazzolle. Kako ste zadovoljni pripremama?
  
  Zadovoljan sam. Sve ide dobro, danas smo imali dobru generalnu probu i u ovih nekoliko dana koliko sam ovdje vidio sam napredak. Ja, naravno, samo nadgledam završni proces, obavljam više redateljski posao: bavim se cjelinom, radim na detaljima interpretacije, ne bavim se koracima jer je moja asistentica Mea Venema sve to već izvrsno obavila. Plesači su jako dobri – sposobni, jaki, inteligentni, brzi. Da, zadovoljan sam.
  
  Kako biste opisali razliku između rada na kreaciji novog baleta i postavljanja već postojećeg baleta s novim ansamblom, novim plesačima?
  
  To su dvije sasvim različite stvari. Kad radim novi balet, polazim od plesača. Pažljivo biram plesače za ono što želim toga časa raditi. Idem na vježbe ansambla, promatram ih, uzimam u obzir njihovu osobnost, individualnost i sposobnosti. Na tome gradim novu koreografiju. Znate, volim plesače, obožavam plesače. Na kraju krajeva, bez plesača moj rad, rad koreografa ne bi postojao. Imam svoje omiljene plesače, puno omiljenih plesača (smijeh). A to su sjajni plesači, prekrasni (bogatom gestikulacijom g. van Manen kao da sugerira što su sve plesači u stanju izvesti). Oni me već znaju, znaju kako radim, razumiju me, razumijemo se, i zajedno nalazimo najbolja rješenja. Na primjer, ako radim na nekom solu i ne sviđa mi se kako se razvija, nisam baš zadovoljan onim što dobivam od plesačice, raspravljamo, razgovaramo. Nikad ne vičem na plesače. Čemu bi to koristilo? Dakle, raspravljamo, i ona mi kaže: „Hans, daj mi tri dana da poradim na tome pa ću ti opet pokazati.“ I nakon tri dana bude izvrsno. Kad svoje stare balete postavljam ponovno, i oni se mijenjaju. Ako radim sa svojim poznatim plesačima, mislim da ti baleti postaju sve bolji, jer plesači su sve bolji. Kad radim s drugim ansamblom, ograničenja su puno veća, počevši od vremena koje je na raspolaganju – danas ansambli imaju sve kraće vrijeme, nekad čak samo dva tjedna da nauče novi balet koji se stavlja na repertoar. Pokušaš što vjernije prenijeti svoju originalnu zamisao i naravno, opet krećeš od plesača, gledaš što kod njih možeš najbolje iskoristiti da interpretacija bude dobra, zanimljiva.
  
  Pet tanga praizveden je 1977. Dakle, na sceni je već preko trideset godina. Što taj balet i drugi vaši stariji baleti koji se danas izvode donose današnjoj publici?
  
  Popularni su, ansambli ih traže (traže dozvolu za izvođenje), publika ih voli. Znači u njima je nešto bezvremeno, nešto što traje. Tango – to je bezvremena glazba koja uzbuđuje. Premda mi mnogi kažu da odmah mogu prepoznati van Manenov balet, moji baleti nisu nikad isti, uvijek nađem nešto različito čime se bavim, uvijek volim nove izazove. A u središtu svega je ples na neku dobru glazbu. Ljudi prepoznaju u plesu nešto što ih povuče, i žele taj doživljaj.
  
  Glazba u vašem radu ima važnu ulogu. Je li ona poticaj za rad na novom baletu? Kako pristupate tom odnosu glazbe i plesa? Ovo se čini naročito zanimljivim budući da ste koreografirali na glazbu tako različitih skladatelja kao što su Beethoven, Stravinski, Cage…
  
  Glazba mi je izuzetno važna. No, ona nije uvijek onaj prvi poticaj. Kada krećem raditi novi balet, često tragam za pogodnom glazbom. A moram priznati (smijeh) da ja najbolje radim kad sam pritisnut uza zid, kad mi postave čvrsti rok i kažu – dotad balet mora biti gotov. To, izgleda, najbolje potiče moju kreativnost. No, šalu na stranu, kada krećem u novi projekt, često je pronalazak prave glazbe, koja mi u tom trenutku odgovara, težak i dug proces. A stvaranje baleta počinje puno prije pravog početka rada u baletnoj dvorani. Zapravo stalno, svaki dan, registriraš sve što se oko tebe događa: i na probama u kazalištu i u svakodnevici, slušaš, gledaš, upijaš i svi se ti utisci negdje pohranjuju. A kada kreneš u projekt i odabereš glazbu, tada sve to izlazi van i počinje se u radu s plesačima slagati u smislenu cjelinu.
  
  Moj način rada s glazbom promijenio se. U šezdesetima, odabrao bih glazbu i slušao je neprestano danima, kako bih ju što bolje upoznao, shvatio. Nisam glazbeno potkovan, ne čitam partiture, no vrlo dobro osjećam glazbu, imam intuitivan i intenzivan odnos s njom. Mnogi dirigenti, glazbenici s kojima radim čude se koliko dobro razumijem glazbu i ne vjeruju da nemam formalnu glazbenu naobrazbu. Neki prijatelji glazbenici nudili su mi da me nauče glazbenim osnovama, no drugi tvrde, i s njima se slažem, da bi mi to moglo čak smetati pri stvaranju. Danas sam mnogo slobodniji nego nekad. Odslušam komad koji sam odabrao nekoliko puta i krenem u baletnu dvoranu. Ne želim glazbu poznavati previše detaljno jer to može i sputavati, ograničiti stvaralačku slobodu. Treba ostaviti mjesta za poigravanje, otkrivanje novog, za stvaranje. Glazba me potiče, volim kada glazba koju odaberem stavlja pred mene uvijek novi izazov.
  
  Da, koreografirao sam na Beethovena (Adagio Hammerklavier, Grosse Fuge na Gudački kvartet op. 133, stavak Cavatina Gudačkog kvarteta br. 13, op. 130). U to vrijeme (1970. godine) smatralo se da je nemoguće koreografirati na Beethovena (van Manenov veliki uzor – George Balanchine, to je izričito tvrdio). Prihvatio sam izazov. Nije ispalo loše (smijeh). A, naravno, sasvim nešto drugo bio je izazov koji je pred mene stavljala Cageova Music for prepared piano. U tom me smislu glazba nadahnjuje, prisiljava na traganje za novim rješenjima, drugačija glazba tjera me da smišljam neki novi način kretanja plesača, novu dinamiku…
  
  U Večeri tri baleta zagrebačkog HNK vaš balet dijeli scenu s poznatim Concerto Barocco Georgea Balanchinea, koreografa koji je snažno obilježio balet 20. stoljeća i Paquitom, koja predstavlja jedan od bisera klasičnog repertoara 19. stoljeća. Na neki način, kao da dobivamo presjek baletne tradicije u posljednjih nešto više od stoljeća.
  
  Da, moglo bi se reći: Petipa – Balanchine – van Manen. Premda Paquita ovdje nije u Petipaovoj originalnoj koreografiji (koreografira je Derek Deane), ona je ipak neizbrisivo vezana uz Petipaa i bez njega nema ni Paquite. Marius Petipa, autor Trnoružice, i mnogih drugih klasika u čijoj ih interpretaciji poznajemo, utemeljitelj klasičnog baleta, jako je utjecao na Balanchinea. A Balanchine je meni bio uzor od trenutka kad sam prvi put vidio njegov balet. Pomislio sam: „To je to. Ovo je genijalno. Želim biti kao on i ovako želim raditi.“ Kod Balanchinea sve je fascinantno: njegova struktura, arhitektura, logika kojom se sve odvija, jasnoća, muzikalnost… U njegovim baletima doslovno vidiš glazbu – i čuješ ples. Sve je tako jasno vidljivo – to volim i mislim da je to u plesu važno.
  
  Ne razumijem autore kojima trebaju opširni programi da objasne psihološke dubine svojih baleta. Čemu to? Sve bi trebalo biti jasno iz plesa na sceni i njegova odnosa s glazbom. Da, tradicija je važna. Moji se baleti mogu protumačiti kao nastavak te baletne tradicije. Premda ja, naravno, ne koreografiram kao Balanchine (smijeh). Oni koji kažu da tradicija nije važna, da im ne treba kako bi stvarali suvremene balete, i da im je znanje o tradiciji samo teret jer ne žele da na njih utječe išta iz prošlosti jer oni stvaraju svoju vlastitu stvar, često ne mogu definirati što zapravo rade. Kada ih pitam što je to, ta njihova stvar, često se odgovor svodi na ovo volim, ovo ne volim.
  
  Primjerice, nedavno,,u posjetu školi u Den Haagu, u razgovoru s učenicima shvatio sam da ne znaju tko je to Nižinski, tko je bila Pavlova. Rekli su mi da u gradu ima ulica Pavlove! Nisu znali tko je bio Nurejev. Možete li zamisliti da danas student slikarstva ne zna tko je bio Velázquez? Ili student glazbe da ne zna za Bacha? A plesači ne znaju! Moramo poznavati tradiciju kako bismo mogli stvarati budućnost. Igranjem s tradicijom, mijenjanjem, nadogradnjom, stvaramo nešto novo, stvaramo budućnost. Od samog sam početka žudio za znanjem o svemu što je u plesu do tada napravljeno. Nabavljao sam sve knjige do kojih sam mogao doći, gledao filmove, po nekoliko puta, i s Astaireom i Ginger Rogers, Geneom Kellyjem, bio na svim predstavama. Sve sam htio znati, gledao sam oko sebe širom otvorenih očiju, upijao.
  
  U tom svjetlu, kakav je po vašem mišljenju idealni repertoar kazališne kuće, osobito nacionalne?
  
  Kombinacija klasika i suvremenih koreografija. U tom smislu potpuno podržavam kako je koncipiran rad našeg ansambla (Nizozemski nacional balet – Het Nationale Ballet u Amsterdamu). No da biste dali dobar suvremeni program, treba mnogo uložiti – treba puno putovati, vidjeti sve što se događa u svijetu i odabrati ono najbolje, a za to treba mnogo novca.
  
  Rekli ste da u svom radu polazite od plesača. Kakvi trebaju biti vaši plesači i bavite li se i sami odgajanjem mladih plesača, baletnom pedagogijom?
  
  Plesači moraju biti apsolutno školovani u najboljoj tradiciji akademskog plesa. Namjerno ne kažem klasičnog baleta nego akademskog plesa. Jer, to su plesači s neupitnom, sjajnom tehnikom, plesači koji mogu sve. Od klasika poput Petipaove Trnoružice do bilo čega novog što mi padne na pamet. Moraju biti upoznati i s drugim tehnikama, stilovima – svestrani, otvoreni, voljni istraživati. I da, obrazovani, da znaju iz kakve bogate tradicije potječu, da je svjesno nastavljaju. Ne bavim se pedagogijom. Naprosto me to ne vuče. Ali škola je vrlo važna. Ona, naravno, ne može svemu naučiti. Plesači najviše uče radom u ansamblu, u trupi. Tu se napreduje isprva oponašanjem boljih od sebe, stalnim promatranjem drugih i oponašanjem. Neki s omalovažavanjem tvrde kako oponašanje nije kreativno, kako je to jadna baza za umjetnički rad, no ja se ne slažem. Pokušaji kopiranja nekoga tko je majstor daju ti mehaniku koja je ključna, postepeno ti grade samopouzdanje i sigurnost u to što radiš, a onda se možeš otisnuti u vlastite interpretacije. Zato ja insistiram na tome da prva postava plesača koju sam odabrao mora otplesati premijeru minimalno pet, čak do deset predstava za redom. Njih sam odabrao, na njima sam gradio predstavu, prema njihovim sposobnostima i osobnostima. Oni je plesanjem čine sve boljom. I događa se ovako: na premijeri su izvrsni. Na sljedećoj predstavi – gle, još su bolji. A nakon nekoliko predstava, to je već kvalitativno sasvim nešto drugo, neusporedivo bolje, kao nova predstava!
  
  Druga postava – ponekad vas neki od tih plesača zaista ugodno iznenade, probiju se u prvi plan. No, to su plesači kojima je dana prilika. Na taj način i s takvim zahtjevima naravno mogu raditi samo sa svojim ansamblom (Het Nationale Ballet). Kad radim kao gost, moram prihvatiti uvjete kuće u kojoj radim, na njih obično ne mogu imati takav utjecaj. No plesači u svakom slučaju moraju suvereno vladati tehnikom. I za mene to je baletna tehnika. Ona je najčišća, najlogičnija, najznanstvenija ako hoćete. Ona daje najjaču bazu: snagu i fleksibilnost, napetost, izduljenost i pokretljivost nogu, liniju, artikulaciju… S takvim plesačima možete sve. U svojih zadnjih nekoliko baleta, na primjer, ne koristim se špicom. To je zato kako bih postigao veću slobodu u korištenju stopala, kako bi se ona mogla na razne načine pokretati, zatezati, kako bih se mogao koristiti dubokim pliésom itd. No, iz publike vi nećete ni primijetiti da plesačice nemaju špice, toliko su snažna, napeta, maksimalno ispružena i artikulirana njihova stopala i toliko uvjereno upotrebljavaju najviše poluprste.
  
  Mnogi tvrde da balet nema budućnosti, da je to zastarjela umjetnost koja danas više nije zanimljiva gledateljima.
  
  Balet je globalno prihvaćena umjetnost. To je činjenica. Ja osobno radio sam u cijelome svijetu i samo moje koreografije izvodilo je i izvodi preko sedamdeset raznih svjetskih trupa i ansambala, od Europe, Rusije i Amerika do Japana i Koreje. Balet je popularan i ima publiku. I nije istina da ne privlači mlade. Na tome samo ponekad treba malo poraditi.
  
  Koju ulogu u tome ima zaklada Hans van Manen koja je osnovana da čuva i postavlja vaše balete, i koju ulogu imate vi u toj zakladi?
  
  Ja, na sreću, nikako ne djelujem na rad zaklade. Kad me pitaju da li da odobre nekoj trupi postavljanje nekog mog baleta, ja uvijek kažem: dajte. I snizite cijene kako bi što više trupa moglo izvoditi te balete. Nema ih smisla držati pod ključem i skupo naplaćivati izvođenje kao što rade neki koreografi. Time se ništa ne dobiva, baleti tako ne žive. Volim biti prisutan, kao ovdje u Zagrebu sada, na završnim probama mojih baleta. I volim svaku novu izvedbu.
  
  Smatrate li da nove tehnologije, mogućnosti koje pruža kompjuterizacija, mogu pridonijeti atraktivnosti baleta za suvremenu publiku? Privlači li vas takva vrst eksperimentiranja?
  
  Znate, u plesu smo imali već svašta: od bacanja kocke i kompozicije putem metoda slučajnosti, do raznih kompjuterskih programa. Mene osobno to ne privlači. Zanimaju me plesači, zanimaju me ljudi. Sve je u ljudima. Da, sve je u ljudima.
  
  © Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 4. ožujka 2011.

Piše:

Andreja
Jeličić