Baleti.hr

Kompleksnije od dječje bajke

DVD balet: Boljšoj balet, Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. Jurij Grigorovič, Arthaus Musik

• Za nama su blagdanski dani pa je osvrt na video snimku predstave Orašara nekako još uvijek primjeren. Ovaj tekst je prikaz DVD-a tog baleta Petra Iljiča Čajkovskog, u koreografiji Jurija Grigoroviča i izvedbi Boljšoj baleta te produkciji Arthaus Musik-a i nastavak je serije od nekoliko prikaza Grigorovičevih obrada poznatih klasičnih baleta koju smo započeli prikazom njegova Romea i Julije.
  
  „Orašar je „božićno-praznični balet“ u kojem „sjaje dječje očice, odmata se klupko bajkovitih motiva, figura i opisa a iz orkestra zapljuskuje do suza ugodna i za srce dirljiva glazba. […] Sve na sceni kipi neumornim tihim prštanjem…, uz eksplozije rumenog sretnog smijeha, dječjih utjeha, oduševljenja i kratkih trenutaka tuge.“ Tako je svoj doživljaj omiljenog baleta opisao ruski baletni kritičar Akim Volinski 20. veljače 1923.godine. Vjerojatno nije pretjerana tvrdnja kako ove ili vrlo slične riječi i dalje dosta točno opisuju doživljaj velike većine baletne publike.
  
  Da li je sve tako jasno i jednostavno u tom baletu Čajkovskoga i koje su promjene vidljive u koreografskoj interpretaciji Jurija Grigoroviča nastaloj 1966, 43 godine nakon objavljivanja citiranog teksta i 74 godine od premijere originalne predstave 1892.? To je interpretacija koja opet, uz ponovnu Grigorovičevu obnovu živi na sceni Boljšoj teatra, nakon razdoblja kada su njegovi baleti nakon njegova odlaska iz Boljšoja 1995. bili doslovno izbačeni s repertoara. Imali smo je u Zagrebu prilike vidjeti i u izravnom prijenosu predstave iz Boljšoj teatra prikazanom u Movieplexu Centra Kaptol (19. prosinca 2010), no kako nisam uspjela nabaviti ulaznicu, nisam vidjela tu izvedbu i neću ju moći usporediti s ovom snimljenom 1989.gpdine.
  
  Za originalnu produkciju Orašara 1892. scenarij su zajednički napisali Marius Petipa i tadašnji direktor Marijanskog kazališta u Sankt Petersburgu, Ivan Vsevoložski koji je i naručio od Čajkovskog novi balet na temu priče Ernesta Theodora Wilhelma Hoffmana. Petipa je, po svojem običaju, izradio detaljan plan baleta kojim je skladatelju zadao jasne smjernice, no kad je partitura bila gotova i trebalo pristupiti koreografiranju, Petipa se razbolio i rad prepustio svom asistentu, Lavu Ivanovu. Ivanov, vjerno slijedeći naputke starog majstora, nije imao veliku umjetničku slobodu i savjesno je oblikovao sve predviđene plesove, što je rezultiralo baletom koji nije izazvao oduševljenje kritičara i baletomana, najviše zbog nelogičnosti radnje i prekasnog i kratkog nastupa glavne balerine. Naime, zbog žanrovskih konvencija tada popularnog baleta feerie (baleta u kojem se pojavljuju vile) glavna zvijezda predstave – balerina Antoinetta Dell-Era pojavljivala se, kao Vila Dražeja (Fée Dragée, kod nas obično prevedeno kao Vila Šećera) tek u drugom činu, koji je Petipa zamislio poput velikog plesnog divertismana. U njemu je glavna junakinja priče –djevojčica Klara, bila samo promatračica, a plesala ju je učenica baletne škole (kao i ostale uloge djece u prvom činu). Unatoč svim prigovorima balet je postao popularan, i već iste kazališne sezone izveden je više puta od npr. Trnoružice i Paquite. No nakon revolucije, u obnovama i novim, originalnim produkcijama Aleksandra Gorskog, Fjodora Lopuhova i Vasilija Vainonena, Ivanovljeva koreografija je većinom izgubljena a scenarij je doživljavao razne promjene.
  
  Muzički kritičari zamjerali su površnost koreografskog tumačenja glazbe velikog kompozitora pa je zanimljivo istaknuti da Grigorovičevu verziju odlikuje, među ostalim, upravo pažljivo čitanje i senzitivna koreografska interpretacija partiture koja glazbi daje vodeću dramaturšku ulogu. Njegov odmak od originalnog scenarija rezultira cjelovitim, dramski i muzički zaokruženim prikazom radnje, i uz bogatstvo klasičnog plesnog jezika koji od početka do kraja ostaje dominantnim izražajnim sredstvom, čini Grigorovičeva Orašara kompleksnijim od obične dječje bajke kako ga je svojedobno vidio Volinski.
  
  Grigorovičev se Orašar u nekim detaljima vraća na originalnu priču E. T. A. Hoffmana. Tako se junakinja njegovog baleta zove Maša, što je ruska varijanta originalnog Hoffmanovog lika Marie (premda na DVD-u piše Klara, što je vjerojatno ustupak međunarodnoj publici naviknutoj na tu verziju), i ne pleše je učenica škole nego virtuozna balerina – suverena Natalija Arhipova. U Grigorovičevu baletu uopće nema djece-plesača, što mu omogućava kreiranje složenih plesnih kombinacija u prvom činu koji, praktički lišen pantomime, postaje kontinuirana plesna cjelina i skladno prerasta u drugi čin. Iz njega je pak izbačena Vila Dražeja pa Maša i Orašar-Princ opet postaju glavni heroji baleta.
  
  Mašina djetinja zaljubljenost u igračku Orašara započinje originalnom scenom u kojoj poklonjenu igračku ne glumi drveni lutak (kao u mnogim poznatim produkcijama) nego živa plesačica. Ta zaljubljenost tijekom baleta postepeno prerasta u pravu romantičnu ljubav i Grigorovič taj proces vješto prikazuje – od suzdržanog dueta približavanja dvoje junaka nakon Orašarove pobjede nad Mišjim kraljem i transformacije u lik Princa, preko njihovog putovanja kroz Valcer pahuljica izvrsno riješenim nizovima velikih sinkronih jetés u paru, do veličanstvenog Grand pas de deuxa u završnoj sceni vjenčanja, kojim Grigorovič odaje počast klasičnoj tradiciji Mariusa Petipaa.
  
  Raznolikost plesnog pokreta konstantno drži pažnju gledatelja: hiper-profinjena afektacija i lagani sarkazam salonskog plesa gostiju pravo je uživanje i uz groteskni Grossvater s kriglama sjajan je kontrast klasičnoj čistoći, prhkosti i prozračnosti figura i koraka Valcera pahuljica. Eksplozivni ples španjolskog para u drugom činu smjenjuje intrigantan elegični orijentalni ples: u njemu dominiraju motivi savijenih laktova i šaka, koljena i stopala, tipični za indijske skulpture boga Šive i uz originalnu upotrebu niza špaga u koje se s fascinantnom lakoćom i kontrolom spušta izvrsna balerina (na programskoj knjižici na žalost nisu navedena imena svih solista) postižu hipnotizirajući efekt na vijugavu pjesmu oboe, daleko uspješnije od orijentalnih ondulacija koje se obično koreografiraju na muzičku temu Plesa kave. I prštavi Ruski ples (na čiju nas muzičku temu koreografi obično bombardiraju muškim bravurama tipičnim za trepak) pravi je mali biser: plesač i plesačica u potpunosti zrcaleći jedan drugoga prohujaju scenom kao vihor, osvajajući publiku nevjerojatnom preciznošću i simpatičnim lutkastim mahanjem podlakticama i drvenim šakama.
  
  To su Mašine lutke (španjolski, indijski, kineski i ruski par) koje ju prate na putovanju u vis s Orašarom po Božićnoj jelki, pa je njihovo pojavljivanje i karakterizacija kroz plesove u drugom činu kod Grigoroviča logični dio priče.
  
  I uloga Drosselmeyera dobila je na značenju – on je misteriozan, simpatičan a na trenutke i zastrašujući lik koji, blisko Hoffmanovoj priči, kao majstor ceremonije vodi i nadgleda događaje te dovevši sve do sretnog završetka, u bajkovito teatralnoj sceni na početku Valcera cvijeća, uzlijeće u svojoj karakterističnoj, bradom na štap naslonjenoj pozi. Maestralno – okretnim, istovremeno elegantnim i pomalo grotesknim pokretom i gestom, s ogromnom dozom šarma i sposobnošću transformacije u ključnim trenucima, dočarava ga sjajni Jurij Vetrov.
  
  Arhipova kao Maša odlično odgovara zadatku koji pred nju stavlja Grigorovič (njegovu premijernu Mašu 1966. plesala je legendarna Ekaterina Maksimova). Ona je prava balerina, u onom titularnom značenju te riječi koje plesačicu označuje kao prvakinju među ostalim plesačicama. Sve zadatke tehnički kompleksne koreografije savladava precizno, lako i energično. Tako, na primjer, u drugom dijelu varijacije čeleste (tradicionalna varijacija Vile Dražeje u kojoj je prepoznatljiva dominantna tema zvonkog instrumenta čeleste), staloženo i čitko izvodi zahtjevni niz izmjeničnih en dedans i en dehors fouettés. To nije moj omiljeni trenutak, no odajem priznanje njezinoj tehnici; puno draži mi je početak te varijacije gdje Arhipova finim, elegantnim arabesque i attitude pozama te stilski besprijekornom upotrebom epaulements otjelovljuje klasicizam Petipaovih balerina. Njezini veliki skokovi su jaki i izvrsno koriste prostor, što je bitno u Grigorovičevoj koreografiji koja u više scena, dramaturški vrlo primjereno, koristi sinkrone velike skokove balerine i partnera u paru. Odlična balerina s velikim B, no možda bi ova uloga profitirala s malo više lakoće, dječje lepršavosti i spontanije zaigranosti.
  
  Za mene osobno, Irek Muhamedov u ulozi Orašara-Princa nadmašio je balerinu. U ovoj snimci koja ga prikazuje u naponu snage, njegovi savršeno čisti veliki skokovi laganog uzleta i precizno artikuliranih detalja (npr. kao u kamenu isklesani dupli cabrioles) koji ostaju na trenutak lebdjeti u zraku, popraćeni su beskrajnim ovacijama. U toj ulozi naslijedio je nenadmašnog Vladimira Vasiljeva i premda nema njegovu savršeno proporcionalnu liniju i ono nešto gotovo vrhunaravno što je imao Vasiljev, njegova pojava dominira scenom. Grigorovič, poznat po usložnjavanju muške tehnike, završava varijaciju iz pas de deuxa neuobičajeno za muški solo, nizom od osam dvostrukih fouettés – Muhamedov ih trijumfalno vrti. No kada bi sve ostalo samo na tehnici, ovaj balet bi ostao neizrecivo dosadan. Šarm, elegancija i neka viteška predanost svojoj izabranici zrače iz svake njegove geste; Muhamedov osim fizičke snage zrači i snažnom osobnošću. I kada se na kraju baleta, nakon velike, doslovno simfonijski razrađene scene svečanog vjenčanja Maše i njezina Princa iz snova, probuđena Maša u epilogu ponovno na sceni pojavi s lutkom-Orašarom u naručju, ne želimo vjerovati da je taj ružni lutak stvarniji od čarobnog, idealnog princa Muhamedova.
  
  Grigorovičeva verzija Orašara, u najboljoj tradiciji narativnih baleta, današnjoj publici definitivno pruža više od slatke dječje bajke.
  
  © Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 18. siječnja 2011.

Piše:

Andreja
Jeličić