Igor Kolb već je godinama jedan od najistaknutijih umjetnika Mariinskog teatra, a početkom 2003. postao je i prvakom baleta te ugledne kuće. Teško je nabrojiti sve uloge u kojima je briljirao, a partnerice su mu uz ostalo bile zvijezde kao što su Zhanna Ayupova, Diana Vishneva, Uljana Lopatkina, Svetlana Zakharova, Irma Nioradze, Daria Pavlenko, Sofia Gumerova, Evgenia Obraztsova... Primjerice, sa sjajnom je Svetlanom Zakharovom nastupio kao Princ u Trnoružici Paula Chalmera u rimskoj Operi. Predsjednik Medvedev mu je 2009. godine dodijelio status zasluženog umjetnika Ruske Federacije. Kolb je pred zagrebačkom publikom nastupio 14. rujna 2010. u HNK kada je povodom Dana ruske duhovne kulture u Republici Hrvatskoj održan Gala koncert solista baleta Mariinskog kazališta i ruskog Boljšoj teatra. Po reakcijama publike bilo je za zaključiti da je upravo Igor Kolb ostavio dubok utisak.
Kako je započela vaša baletna karijera i školovanje?
Rođen sam u toplom i dragom drevnom gradiću zvanom Pinsk. Tamo sam proveo djetinjstvo sve do petog razreda osnovne škole. Moji roditelji su na posao odlazili rano, a moja je nastava bila u popodnevnoj smjeni, pa sam takoreći bio prepušten sebi. To me navelo da počnem sudjelovati u raznoraznim kružocima. Jedan od njih bio je plesački. Već drugi tjedan nakon mog dolaska došla su dva pedagoga iz Minska. Svidio sam im se i nagovorili su moje roditelje da me pošalju na baletno školovanje u Minsk. Narednih šest godina Minsk je bio moje mjesto stanovanja i učenja onog što se zove balet.
Jeste li bili u angažmanu izvan Rusije? Želite li to?
Uvijek sam bio i nadam se da ću uvijek biti umjetnik Mariinskog teatra. Često sam nastupao u drugim kazalištima predstavljajući Mariinsky-brand. To bi uvijek bilo ili u sklopu turneje ili sam bio sudionik jednokratnih projekata, ali nikad mi nije palo na pamet promijeniti mjesto prebivališta. Volim Sankt Petersburg, moja obitelj tu uživa i teško nam je zamisliti se u drugom okruženju. Od samog početka imam osjećaj da tu pripadam.
Po čemu se ruski balet ističe kvalitetom? Konkretno velike baletne kuće u Rusiji.
Ističu se prvenstveno tradicijom. Povijest je ruskih kazališta i ruskog baleta iznimno bogata. To su velika kazališta koja si mogu dozvoliti velik repertoar i velik broj plesača koji se izmjenjuju. Usto im je prioritet angažiranje, stvaranje i njegovanje velikih, odnosno potencijalno velikih baletnih plesača. Rezultat toga je da su u ruskom baletu uvijek radile znamenite ličnosti, a nadam se da će tako i ostati.
Boljšoj i Mariinsko – koje su razlike?
Različite su škole, ali to ne umanjuje vrijednost oba sjajna teatra.
Vaše omiljene uloge?
Kao umjetnik imam tu sreću da nikad nisam bio prisiljen raditi nešto što nisam želio, ulogu koja mi u tom trenutku nije odgovarala. Sve su mi se uloge dogodile u pravo vrijeme, točno kad su trebale, što nije nevažno. Zato mogu reći da su mi sve podjednako drage i ne bih mogao nijednu izdvojiti.
Imate li želju okušati se u koreografiji?
Ne, nikada nisam želio postavljati predstave, ali sam s druge strane uvijek s oduševljenjem prihvaćao ponude koreografa da neku ulogu rade baš za mene.
Mihail Barišnjikov smatra da umjetnici ne bi trebali imati djecu. Što vi mislite o tome?
Mislim da djeca i obitelj nikako ne mogu smetati. Osobe kojima obiteljski život ne odgovara imaju drugačiji vrijednosni sustav.
Što danas znači biti baletna zvijezda?
Ja čak ni ne razumijem što to znači biti zvijezda. Zvijezde obično izgore ili padnu, a ja stojim čvrsto s obje noge na zemlji.
Tko su vaši baletni uzori?
Umjetnici koji mogu dostojanstveno otići s pozornice, shvatiti da je njihovo plesačko vrijeme prošlo ili pak oni koji realnom kvalitetom uspijevaju privući publiku i nakon četrdesete. Sigurno ne oni koji iskorištavaju svoje ime i novčanike gledatelja. Kao primjer navodim Igora Zelenskog kojem se i danas divim.
Da li biste željeli da se vaše dijete bavi baletom?
Podržat ću svaku želju svog sina. To je njegov izbor, a ne moj. Zasad mogu reći da ne voli balet, premda u kazalištu kao takvom uživa.
© Azamat Nabiullin, KULISA.eu, 23. studenoga 2010.
