Baleti.hr

Životna doba pretočena u pokret

Intervju: Leo Mujić, koreograf

• Kako biste još približili priču Tišine mog šuma gledatelju? Svatko će imati svoje viđenje baleta, ali koje je vaše...
  
  Kad gledamo život čovjeka, život umjetnika, on se sastoji od rađanja, mladosti, zrelog doba i umiranja kao kraja. Ta životna doba sam u ovoj predstavi povezao sa godišnjim dobima: proljećem, ljetom, jeseni i zimom. To je jedna životna priča.
  
  Vaša predstava nadahnuta je poezijom Dobriše Cesarića, kako ste se odlučili upravo za njega?
  
  Nadahnuće za projekt proizašlo je iz koncepta direkcije HNK-a za ovu, jubilarnu 150. sezonu. Željeli su da predstavu radi hrvatski koreografi i izabrali mene, a ja sam u predstavu uključio i mladu hrvatsku skladateljicu Anitu Andreis koja je autorica originalne glazbe za balet. Razmišljao sam na koji način mogu približiti ono što smatram važnim u plesu, kako da to približim nacionalnom blagu iz kojeg proizilazi nadahnuće jedne nacije. Mislim da su najbolji i za mene najvredniji predstavnici svake nacije umjetnici bilo koje vrste, a u ovom slučaju je to pjesnik Dobriša Cesarić. Odlučio sam se za njega jer se u njegovoj poeziji nalaze slike, vrlo jaka fonetika. Primjerice, kada govori o kiši često koristi slovo š, čujemo šuštanje, znači prisutna je onomatopeja. Koristeći njegov fokus mogao se oblikovati veliki broj slika.
  
  Odakle solazi naslov djela?
  
  Riječ je o Cesarićevim stihovima. Naslov lako mogu povezati s pokretom, jer pokret nekad pravi tišinu, a nekad je ta tišina mnogo jača, ponekad postoje riječi koje vrijede tek kad se prešute, za obuhvatiti tišinu treba je znati slušati i poremetiti s vremena na vrijeme.
  
  Koja je uloga svečanih zastora te kako su se oni proželi s glazbom i uklopili u koncept predstave?
  
  Zastori nisu samo dekor nego su dio priče. U koncept godišnjih i životnih doba su se jako dobro uklopili, jer na jednom imamo naivnu umjetnost uz glazbu Debussyja koja predstavlja prirodu, rađanje prirode. Potom imamo rat na zastoru A.D.1573., kojeg sam povezao sa Schubertom, njegovim gudačkim kvartetom Smrt i djevojka. Sve počinje i završava spektakularnim Bukovčevim zastorom na kojem je prikazan svečani trenutak nastanka i nestanka života. To sve pokazuje da i zastori pričaju priču.
  
  Kako biste opisali svoj pristup koreografiji ovog baleta?
  
  Volim reducirati kulise i otvoriti pozornicu. Pleše se svugdje, od početka do kraja scene, i iznad orkestralne rupe, jer ovo je prvenstveno baletna predstava. Volim gola tijela, volim atletski pristup umjetnosti, volim kad se tijela troše na sceni, volim kad je pokret suvremen s maksimalnim korištenjem klasične fraze.
  
  Kostimi u ovoj predstavi ipak ne ogoljuju plesače...
  
  Ne ogoljuju ih ali ostavljaju uglavnom otkrivene udove. Autor kostima je Thomas Mika koji je ujedno i oblikovatelj svjetla te scenograf, pa je on i izabrao kazališne zastore koje koristimo u predstavi.
  
  Zašto ste se odlučili za maske u jednom od prizora?
  
  Nadahnuće je došlo sa zastora A.D. 1573., a maske su simbol smrti.
  
  U vašoj predstavi su brojni plesači, uključujući prvake i soliste. Kako ste napravili selekciju?
  
  Dobro poznajem Balet HNK, već sam radio s njima u Idi vidi. Taj prvi balet koji sam radio ovdje imao je mali cast, devetoro ljudi, ali sam ovaj put htio što više plesača. U predstavi nastupa 33 plesača, među kojima hijararhija jest bitna, ali kod mene ne toliko. Neki su plesači odlični za nešto, drugi za nešto drugo. Mislim da je to prednost kreacije u ovom slučaju jer ja mogu na njima kreirati ono što hoću, da od njih tražim ono u čemu su oni najbolji. Mislim da nisam pogriješio u odabiru.
  
  U podjeli nema glavnih uloga, ali sam primjeriuce u prvi plan stavio pet žena koje u principu vode cijeli balet – Edina Pličanić, Pavla Mikolavčić, Milka Hribar Bartolović i Mihaela Devald su četiri godišnja doba; dok je Ksenija Krutova svojevrsni peti element.
  
  Predstava je, usporedimo li je s onim što je viđeno u HNK u Zagrebu, najbliža naslijeđu Milka Šparembleka koji teži stvaranju slika, koristi naratora, poeziju, maske, a njegova djela imaju i filozofsku dimenziju. Njegove predstave senzibilizirale su publiku za takvu vrt djela. Koji je vaš odnos prema Šparembleku?
  
  Milko Šparemblek je vrhunski umjetnik, a vjerojatno je sličnost u tome zato što su moji počeci bili kod Mauricea Béjarta tako da je moguće da je to poveznica sa Šparemblekovim djelom koje duboko poštujem.
  
  Korištenjem stihova njegujete osjetila, osjetilo sluha, osjetilo vida i spajate ih kako bi proizveli neku vrst teatra total, neku vrstu emocije. I to je to nenametanje, nepatroniziranje publike. Smatram da je publika inteligentna i ostavljam joj prostor da balet doživi onako kako ga želi doživjeti. U tome jest moć apstrakcije.
  
  © Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 20. studenoga 2010.

Piše:

Zlatko
Vidačković