Baleti.hr

Što priželjkuje zagrebačka baletna publika

Gala koncert ruskih baletnih zvijezda, HNK u Zagrebu, 14. rujna 2010.

• 
  U utorak 14. rujna zagrebački su ljubitelji baleta imali priliku uživati u pravoj poslastici – u HNK je povodom Dana ruske duhovne kulture u Republici Hrvatskoj održan Gala koncert solista baleta Marijinskog kazališta i ruskog Boljšoj teatra. Publika, spremna da je obori s nogu spektakl ruskih plesača od kojih se tradicionalno očekuje vrhunska izvedba, ipak me iznenadila svojom reakcijom. No krenimo redom. Povoda oduševljenju bilo je napretek: revijalni program odabranih dueta i sola sastavljen je prigodno, kako bi izmamio pljesak, no njegova koncepcija predstavila je publici kroz isječke radova jedanaestorice ruskih koreografa, širok historijski raspon i bogatstvo i raznovrsnost ruskog baletnog nasljeđa.
  
  Među ruske koreografe ubraja se naravno, iako Francuz porijeklom, i nezaobilazni utemeljitelj velikih ruskih klasičnih baleta 19. stoljeća, Marius Petipa (koji je u Sankt Peterburgu proživio više od šezdeset godina, kreirao šezdesetak baleta te do kraja života govorio ruski s jakim francuskim naglaskom). Njegovo majstorstvo predstavljeno je duetom iz izgubljenog baleta Talisman (vrlo sigurni, precizni i poletni Anastasija Staškevič i Mihail Lobuhin) i prekrasnim primjerom ruske tradicije karakternog plesa – Panadérosom iz Raymonde kojeg je uvjerljivo i temperamentno otplesala sasvim mlada diplomantica Akademije ruskog baleta A. Vaganova, Anastasija Petruškova, uz nešto slabijeg, sputanijeg Kamila Jangurazova.
  
  Kao rođeni Peterburžani i Viktor Gzovski i George Balanchine na neki način predstavljaju izdanke ruske škole a odabrani dueti tematski su se uklopili u klasični duh programa: Veliki klasični pas de deux Gzovskog na glazbu Aubera, otplesali su solisti Boljšoj teatra Marianna Rižkina i Dmitrij Gudanov. Distanciran, gotovo prohladan pristup izvedbi Rižkine naglasio je akademsku čistoću koraka a dugi balansi na špici fascinirali su me najviše svojim idealno muzički izračunatim završecima koji su u dijagonali bili savršeno sinkronizirani s doskokom Gudanova. Ta potpuna uigranost dvaju plesača, jasnoća i sklad njihovih linija u jednostavnim plesnim koracima očaravajuća je karakteristika klasicizma, ponekad i više od tehničkih bravura.
  
  Tarantella Georgea Balanchina koju je 1964. kreirao kao pokazni broj za soliste New York City baleta Patriciju McBride i Edwarda Villellu, postavila je pred mlade soliste Marijinskog, Elizavetu Čeprasovu i Filipa Stepina, drugačije izazove. Balanchineov vokabular, premda baziran na klasici, pun je promjena smjera, prekida prirodnog tijeka pokreta i neuobičajenih elemenata (poput grand pliéa u drugoj poziciji na špici). Plesačima poput Čeprasove i Stepina, odgojenima na logici Petipaove tradicije kojima taj jezik nije u nogama, teško je, unatoč jakoj tehnici i scenskom šarmu, postići neusiljenu bravuroznost, brzinu i prštavu razigranost koje karakteriziraju taj duet. Ostavili su dojam naučenosti umjesto spontanosti. No koje li transformacije u njihovoj izvedbi dueta s bala iz Prokofjevljeve Pepeljuge u koreografiji Alekseja Ratmanskog! Ratmanski, bivši umjetnički ravnatelj Boljšoj baleta (2004-2008), proslavljen svojim obnavljanjem poznatih sovjetskih baleta i oživljavanjem i osuvremenjivanjem trupe, a odnedavno kućni koreograf Američkog baletnog teatra (American Ballet Theatre) kreirao je 2002. za Marijinski balet novu verziju Pepeljuge, čiji su upravo dueti najuspješniji dio. Njegov pokret, čvrsto utemeljen u klasicizmu Petipa a opet svjež i suvremen – elokventan je, razumljiv i dirljiv. Čeprasova i Stepin u njemu su potpuno kod kuće i osvojili su me prirodnošću i iskrenošću emocije dočaravši bez napora potpunu opijenost prvom ljubavlju i njene toliko tipične smjene nevine, sramežljive zbunjenosti s proplamsajima strasnog uzbuđenja. Nadahnuta, originalna pantomima, vješto ukomponirana u plesni materijal, još je jedan most s klasičnim kanonima 19. stoljeća a istovremeno izvrsno podržava duh spontane, mladenačke čistoće kojim zrače plesači. Za Ratmanskog ne kažu uzalud da njegove koreografije daju nadu u dinamičan opstanak klasičnog baleta.
  
  Dok se izražajnost koreografije Ratmanskog zasniva na samom pokretu, ključna djela velikog reformatora baleta 20. stoljeća Mihaila Fokina svoju su fascinantnu ekspresivnost dugovala u velikoj mjeri idiosinkratičnoj karizmi originalnih izvođača poput Vaclava Nižinskog, Ide Rubinstein, Ane Pavlove. Nažalost, kasnije obnove nisu mogle održati razinu originalnosti i uzbudljivosti (osim u slučaju Les Sylphides koji kao preteča apstraktnog baleta ostaje jedan od najznačajnijih baleta 20. stoljeća). Suvremena opsjednutost tehnikom, koncentracija plesača na preciznu izrađenost i savršenu izvedbu koraka, oduzima Fokinovim kreacijama poput Šeherezade i Umirućeg labuda dušu i čini ih sterilnima. Duetu Zobeide i Zlatnog roba iz Šeherezade, u izvedbi Irme Nioradze i D. Gudanova nedostajalo ono glavno – erotski naboj i neobuzdana strast. Lelujave, senzualne linije plesača lebdjele su na samoj granici staromodnosti i kiča. I bezkostno valovite ruke umirućeg labuda Nioradzeve djelovale su isforsirano više nego su dirale srce; umijeće, do savršenstva dovedena vještina, nadglasala je krik duše. Nepošteno bi bilo kriviti plesače. Egzotika s početka prošlog stoljeća teško može zapaliti današnjeg gledatelja, a kao što rekoh, osebujna izražajnost Fokinovih remek-djela za nas je najvjerojatnije zauvijek izgubljena, premda su izvedbe njegovih najpoznatijih baleta sjajan i potreban podsjetnik na hrabre odmake od tradicije koji su prije jednog stoljeća unijeli novi život u posustalu baletnu umjetnost Europe.
  
  Strogost i čistoća klasične forme Pas de deuxa iz Don Quijotea Aleksandra Gorskog pokazala se dugovječnija, osobito u suverenoj interpretaciji supružnika Anastasije i Denisa Matvijenka, odnedavno solista Marijinskog kazališta. U ovom, toliko često izvođenom koncertnom broju, dopala mi se ravnoteža između besprijekorne tehnike dvoje solista, s upravo dovoljnom dozom bravure, i njihove osobne interpretacije: prelijepa balerina mekanih, ženstvenih linija, Matvijenkova je i u najzahtjevnijim trenucima zračila prisnom toplinom dok je Matvijenko pokazao poletni zamah i energičnu odvažnost bez suvišnih afektacija. Doduše, moram priznati da mi je sekvenca njegovih ubrzavajućih višestrukih pirueta malčice zasmetala, zamirisala na podilaženje publici, ali to je vjerojatno zato što smo istu vidjeli nešto ranije u šarmantnom (premda s laganim mirisom naftalina) Pas de troisu iz Vile lutaka braće Legat, gdje se Matvijenkova impresivna vrteška savršeno uklopila u karakter jednog od Pierrota. S dugim Pierrotom, solidnim Denisom Medvedevim iz Boljšoj teatra, kreirao je simpatičan, dobro uigran par partnera skladnoj Matvijenkovoj. Medvedev je pak svoju pravu snagu pokazao u folklornim bravurama ukrajinskog gopaka iz Zaharovljeva Tarasa Buljbe i, predvidljivo, kod publike izazvao buru oduševljenja. Redateljica programa Jekaterina Galanova iz iskustva je zaključila da bi Medvedev na poklonima trebao ubrati najviše pljeska te ga je stavila da se klanja posljednji. No tu je nju, a i mene, zagrebačka publika iznenadila. Prave ovacije, i nakon same izvedbe i na kraju programa, dobili su fenomenalni Elena Jevsejeva i Igor Kolb, vodeći solisti baleta Marijinskog teatra.
  
  Zaintrigirala me već njihova izvedba adagia iz Hačaturjanovog Spartaka u koreografiji Georgija Kovtuna (koreografija koja neće ući u baletne kanone no koja je proračunata da akrobatskim podrškama fascinira publiku; njegov je višemilijunski spektakl Spartak premijerno izveden prije dvije godine kao atrakcija u danas mondenom peterburškom Mihajlovskom teatru). Tu se Kolb pokazao kao izuzetno muževan – snažan, spretan, pouzdan a istovremeno tankoćutan partner čije su kretnje odisale smirenim autoritetom. Kod Jevsejeve odmah me privukla fina senzualnost te neobična spontanost i lakoća kojom se prepuštala najriskantnijim podrškama a koja je skrivala minucioznu izrađenost svakog detalja. Inteligencija i umjetnička snaga ovo dvoje izuzetnih plesača još je jače došla do izražaja u sjajnom duetu Rastanak (glazba John Powell) talentiranog mladog koreografa Jurija Smekalova, bivšeg vodećeg solista trupe Borisa Eifmana a sada solista baleta Marijinskog kazališta, dobitnika prve nagrade na prošlogodišnjem moskovskom koreografskom natjecanju. Diplomant koreografskog odsjeka peterburške Akademije, Smekalov je kreirao duet u kojem silovitost i odvažnost pokreta zrcali potentnu snagu jedva suspregnutih emocija, uvijek na rubu eksplozije – leteće, gotovo vratolomne podrške, sinkopirane su efektnim razdvajanjima (osobito je efektno ono posljednje kojim nenadano, a s toliko neporecive konačnosti, završava cijeli duet). Atletska tjelesnost Jevsejeve i Kolba (daleka od vilinske fragilnosti i konvencionalne baletne gracioznosti) privlačna je, oduševljavajuća, pogotovo u kombinaciji s emocionalnim intenzitetom koji nikada ne prelazi u afekt već kroz odmjerenu distancu sugerira duboku proživljenost.
  
  Taj kratki duet pripada suvremenom senzibilitetu, a Jevsejeva i Kolb idealan su tip suvremenih baletnih plesača. Njima i Smekalovu, od svih sudionika programa, zagrebačka je baletna publika s najiskrenijim oduševljenjem vikala najglasnije Bravo! Iznenadivši me ugodno, priznajem, svojim odabirom. Sugerirajući možda što najviše priželjkuje na svojoj sceni.
  
  © Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 18. rujna 2010.

Piše:

Andreja
Jeličić