Jozo Borčić ulovljen je u kratkom predahu između dva kruga Međunarodnog baletnog natjecanja Mia Čorak Slavenska u petak, 2. srpnja 2010. u Zagrebu. Tko je Jozo Borčić? Većinom je poznat samo uskom krugu ljudi, uglavnom baletnim umjetnicima i štovateljima baletne/plesne umjetnosti, a vjerujem da i među njima mnogi ne znaju koliko zanimljivih epizoda sadrži njegov curriculum vitae.
Činjenica jest da je hrvatski plesač i pedagog rođen 1933. U Komiži na Visu. Po dolasku u Zagreb učio je balet kod, po njegovim riječima, vrhunskog pedagoga Mile Jovanovića i od 1952. je član Baleta HNK u Zagrebu. U milanskoj Scali plesao je od 1960. i u njoj 1978. završio svoju plesačku karijeru. U tom razdoblju surađuje sa eminentnim, danas legendarnim koreografima (Bejart, Balanchine, Ashton, Menegotti...) i ostvaruje uistinu zavidnu karijeru s epitetom elegantnog i visokog plesača, cijenjenog partnera za pas de deux. Nakon umirovljenja, u svojoj 45. godini, umjetnički nemir, strast i žeđ za baletom utažio je pedagoškim radom kojim se bavi i dan danas u svojoj 77. godini. Iza tih šturih podataka krije se vitalan, energičan, zanimljiv sugovornik – čovjek prepun zanimljivih, sočnih i zabavnih anegdota koje je proživio sve ove godine, a po svemu sudeći, bit će ih još u onim nadolazećim.
Kako ste se kao Višanin našli u svijetu baleta? Kako ste se odlučili za karijeru baletnog plesača?
U Šibeniku sam kao petnaestogodišnjak sudjelovao u nekim predstavama, operetama jer se uvijek tražio dečko više za razne valcere i plesne scene. Jedna učiteljica je predložila da bi se profesionalno trebao baviti plesom. Moja prva reakcija je bila: “Što? Da idem u cirkus!?” No, znao sam da je njezin prijedlog bio ozbiljnije naravi od moje reakcije, i dvije godine kasnije došao sam u Zagreb, direktno krenuo u kazališnu baletnu dvoranu gdje me dočekala Ana Roje. I samo sam rekao: “Hoću plesati!” Ana Roje me pitala što znam plesati, a ja zapravo nisam znao ništa, pa su me nagovorili da samo plešem uz prateću muziku.
Uočili su njegovu muzikalnost i talent te se dogovorili da će ujutro ići u baletnu školu (“Išao sam u razred sa djevojčicama od devet godina, ali nije me bilo ništa sram jer sam znao da moram izučiti tehniku.”), a popodne je dolazio na tečaj u kazalište. Godine 1952. postao je član Baleta HNK u Zagrebu.
Karijera Vam je munjevito krenula jer ste već 1960. angažirani u milanskoj Scali. Kako se to dogodilo?
Bila je to moja prva turneja po Italiji. Zapazili su me i ponudili angažman i ja sam, naravno, prihvatio. To je bio presedan jer sam bio prvi strani plesač koji je primljen u milansku Scalu, odnosno bio sam prvi plesač koji je primljen u teatar, a da nije završio njihovu baletnu školu. U to doba primali su se isključivo plesači koji bi završili njihovu baletnu školu. Danas je situacija drugačija, postoje audicije koje su otvorene za sve plesače i ukoliko zadovolje njihove kriterije mogu postati članovi milanske Scale.
Godine 1978. završili ste plesačku karijeru, ali i započeli karijeru po kojoj ste danas poznati i zbog koje ste u Italiji dobili titulu Cavaliere del lavoro – za zasluge u pedagoškom radu. Kada se pojavila potreba da svoje plesačko znanje pretočite u pedagoški rad?
Imao sam 45 godina kad sam završio u mirovini. Previše energije i entuzijazma je još bilo u meni da bih se tek tako oprostio od baleta. Bio sam prvi pedagog koji je u njihovoj školi počeo predavati pas de deux, ali imam nemiran duh i nisam se mogao zadržati samo u školi. To je kao da stalno jedete istu tjesteninu – dojadi. I tako sam, s pedagoškim radom, krenuo po cijeloj Italiji, pokrenuo baletnu školu Arabesce, organizirao baletne seminare i na kraju osnovao baletni ljetni seminar na Visu, u svojoj Komiži. I nakon godina i godina upornog rada i truda (neki učenici dolazili su u Komižu i za vrijeme Domovinskog rata), danas u Spomen-domu imamo jedan od najboljih internacionalnih baletnih seminara u Europi. Talijani su oduševljeni Visom, vole reći da je to hrvatski Capri. Dovodim vrhunske stručnjake, to su sve redom članovi milanske Scale. Jedan od učitelja je Frédéric Olivieri koji je ravnatelj baletne škole pri milanskoj Scali, a već treću godinu nam puno pomaže i Irena Pasarić (ravnateljica Baleta HNK u Zagrebu, op.a.). Lani je bilo 120 učenika, a kako s njima dođe i oko 200 roditelja, može se reći da usput pomažemo i hrvatskom turizmu. (smijeh)
Dakle, zahvaljujući vama, Hrvatska je bogatija za još jedno mjesto na mapi baletnog svijeta. Da li imate potporu grada ili Ministarstva?
Na moju veliku žalost, nemam. Pokušao sam u par navrata kontaktirati sa Ministarstvom, ne zbog financijske pomoći već da dobijemo pod njihovim pokroviteljstvom svojevrsnu moralnu podršku. Samo jedne godine smo uspjeli u tome, ali možda uspijemo u budućnosti.
Što izdvaja vaš baletni seminar od ostalih ljetnih plesnih seminara diljem Europe?
Imena nastavnika veliki su magnet za dolazak učenika. Insistiramo na kvaliteti, to nije populistički tečaj koji vodi neka poznata TV osoba, gdje dođe sedamdesetak ljudi odraditi trening samo da bi se malo zabavili. Ples je umjetnost kojoj je mjesto na sceni, u teatru. Sve učenike dobro promotrimo, jer se u petnaest dana može puno otkriti kod mladih plesača, može se otkriti puno više kvaliteta nego na nekoj masovnoj audiciji. Ukoliko je netko dobar materijal, savjetujem se sa Olivierijem za daljnje školovanje ili dajemo preporuku za angažman u teatru, npr. neke djevojke sa seminara primljene su u splitski Balet. Tako da je naša ljetna škola svojevrsna odskočna daska za mlade plesače.
Uz pojavu modernog i suvremenog plesa, hip-hop subkulture i plesa zabavljačkog karaktera koji je najviše prisutan na televiziji, koliko je Balet popularan u Italiji?
U Italiji se balet rodio, to je kolijevka baleta. U doba famoznog pedagoga Cecchettija balet se preselio u ruski St. Petersburg. No pojavom Carle Fracci balet se vraća u Italiju i preko Alessandre Ferri, dolazimo danas do Roberta Bollea, uistinu velike plesačke zvijezde, možda posljednjeg danceur noble u današnje doba. On nevjerojatno pridonosi popularizaciji baleta u Italiji.
Pratite li hrvatski Balet? Kako mi kotiramo po plesačkoj kvaliteti u odnosu na svijet ili barem u odnosu na Italiju?
Naravno da pratim, pa kao plesač ja sam se rodio u Zagrebu. Nema tu neke razlike. Zagrebački Balet jako je dobar i Irena Pasarić ga ponosno vodi već više godina. Almira Osmanović napravila je čudo u Splitu, doslovno je osovila splitski balet na noge i uzdigla na kvalitetnu razinu.
Na seminare mi dolaze i učenici iz Hrvatske i kad ih usporedim sa njihovim vršnjacima iz Italije, jedino primjećujem razliku u jačini tehnike. Tu bi naše škole trebale jače i više raditi. Ali treba raditi i na samopouzdanju mladih plesača. Naše djevojke su krasne, imaju krasne figure, lijepa plesačka tijela, ali čim je neki teži zadatak one se povlače u kut dvorane. Tjeram ih onda da dođu naprijed i da rade jer je to jedino bitno. Za balet je potrebno biti malo bezobrazan, potrebna je drskost.
Što volite kod plesača? Što nekog plesača izdvoji od drugih?
Figura. Plesačko tijelo prvo primjetim. Ali uz tehniku i sve baletne predispozicije neizmjerno je bitan izražaj. To je ono što nekoga čini artistom, umjetnikom. Kada plesač izađe na scenu i puna ga je scena, kada zrači. U Scali je trenutačno najviše južnjaka, to je taj vatreni temperament koji je kod muškaraca poželjan za scenu.
U Zagrebu održano Međunarodno baletno natjecanje Mia Čorak Slavenska. Kao član žirija, kako ste zadovoljni ovogodišnjim natjecateljima i organizacijom?
Ove godine izrazito je podignuta razina natjecanja, prerasli smo lokalni karakter i postali pravo međunarodno baletno natjecanje. Ima stvarno krasnih mladih plesača.
Što je za vas balet?
Balet je un lavoro da certosino, težak, jako težak posao koji od vas traži predanost, pomalo štrebersku pedantnost, minuciozan rad na sebi. Profesija gdje su od najranije dobi velike selekcije, od petsto ih prime deset, i kroz godine truda i mukotrpnog rada uspijevaju samo neki, a niti njima nije sigurno da će nakon završene škole uspješno položiti audiciju za kazalište.
Ples je divan, i sve te varijante plesa su lijepe, ali naspram baleta – lagane. Balet je tehnika, vještina, umjetnost. Danas se malotko muči sa špicom – jer je to teško i zahtijeva prethodno izrađenu tehniku i znanje. Ali to je ono što ja tražim i što ću uvijek tražiti – tu umjetnost.
Jeste li i svoju obitelj uspjeli zaraziti baletom?
Ma kakvi!, oni su antitalenti za to. (smijeh) Moj je sin informatičar u Luganu, a supruga umirovljena učiteljica engleskog jezika.
Nakon Zagreba gospodin Borčić juri na Vis, u svoju Komižu, gdje mora dovršiti pripreme za ljetni baletni seminar. Treba pripremiti Spomen-dom, pretvoriti ga u profesionalnu baletnu dvoranu. Nakon Visa čeka ga Sardinija gdje sudjeluje u organizaciji baletnog natjecanja i žao mu je što njegovi prijatelji nisu došli u Zagreb jer smatra da je ovogodišnje baletno natjecanje izuzetno dobro organizirano i da su mogli nešto naučiti i od nas. A nakon toga: „'Ko će ga znati…“ Dok ga zdravlje ovako dobro služi nemirnom duhu Joze Borčića nema kraja.
Svima koji su željni dodatne baletne edukacije i kvalitetnog rada uz vrhunske stručnjake na prekrasnom Visu – pohitajte u Komižu na internacionalni baletni seminar od 31. srpnja do 21. kolovoza.
© Iva Višak, KULISA.eu, 5. srpnja 2010.
