Baleti.hr

Što donose baletna natjecanja

Razmišljanja povodom Međunarodnog natjecanja baletnih plesača Mia Čorak Slavenska u Zagrebu

• Baletna natjecanja čudne su zvjerke. Osobno, prema njima imam ambivalentan, usudila bih se reći više negativan nego pozitivan stav. U mladosti sam ih obožavala. Čak sam, netom maturiravši u zagrebačkoj Školi za klasični balet skupila novce i vlakom sama samcata otputovala u Varnu, kako bih iz publike pratila najelitnije mlade svjetske balerine i baletane i one koji će to tek postati. Varna je bila mjesto gdje sam po prvi puta vidjela varijacije i pas de deuxe iz Don Quijotea, Gusara i Esmeralde. Dok su mi u glavi odzvanjale melodije Minkusa i Pugnija (čula bih ih tijekom tih nekoliko dana svakodnevno barem 5-6 puta), oduševljavala sam se dotad neviđenim bravurama i bila do suza dirnuta dubinom proživljenosti, čistom poezijom tjelesnog i duševnog sklada onih plesača koji su uspjeli dati ono nešto posebno… Danas, 25 godina kasnije, na Gala koncertu trećeg po redu bienalnog Natjecanja baletnih plesača Mia Čorak-Slavenska u organizaciji Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika, koje je prelaskom na međunarodnu razinu ove godine vidno ojačalo – ista glazba, iste varijacije, samo više pirueta amo, neki drugi, možda teži skok tamo…
  
  Što se promijenilo, kako smo u baletu napredovali, čemu težimo, što novoga i vrijednoga u razvoju baletne umjetnosti donose baletna natjecanja? Teška pitanja na koja ovakav osobni osvrt niti ne pokušava dati odgovor. No ono što on može jest dotaknuti neke teme o kojima će (nadamo se, sjećajući se izjave Svebora Sečaka na uvodnoj konferenciji za tisak o nužnosti holističkog pristupa u obrazovanju plesača) na nekim popratnim zbivanjima budućih natjecanja u Zagrebu, raspravljati paneli plesača, pedagoga, koreografa, kritičara, teatrologa, znanstvenika. U ovom trenutku mislim da je takvo promišljanje važnije od nekoliko kritičkih komentara o tehničkim i estetskim kvalitetama nagrađenih natjecatelja, koji neka mi molim oproste. Svima im se duboko klanjam, kao i njihovim pedagozima: uložili su ogroman trud i postigli vrlo mnogo. Razina Gala koncerta pokazala je vrlo solidan, na trenutke i izvrstan standard izvedbe, a mnogi od njih (onih najmlađih), sigurno su na putu uspješne karijere i želim im od srca da u se njoj ostvare i da ih ples nastavi ispunjati i obogaćivati.
  
  A sada redom. Sama ideja natjecateljstva u baletnoj umjetnosti – zasnovana na vrhunski razrađenoj tjelesnoj spretnosti i vještini, vodi u opasnost prenaglašavanja tog elementa vještine i približavanja sportu i cirkusu. Za razliku od sportskog klizanja u kojem je npr. axel zadani element i čisto izvedeni trostruki axel u natjecanju donosi više bodova od dvostrukog, u baletu, smatramo li ga još uvijek umjetnošću, takva jednostavna računica ne stoji: običan jednostruki tour attitude en dedans izveden s čistom linijom, s dinamički točnim ili čak izazovno pomaknutim smještanjem u muzičku frazu te s artistički promišljenom, koreografiji primjerenom ekspresijom, daleko više vrijedi, naime daleko više govori, od fizički isforsiranog no besadržajnog četverostrukog okreta. To je težak izazov. S jedne strane, samo jaka tehnika, do koje je dug i naporan put (koliko naporan bilo je najbolje vidljivo u nastupima najmlađih natjecatelja čije su još neizgrađene kosti i muskulatura, uz prirodnu tremu, povremeno podrhtavali) osigurava lakoću i uvjerljivost umjetničke interpretacije.
  
  No do kuda je moguće ići u tumačenju pojma jake tehnike? Da li je granica 2, 3 ili 12 pirueta, da li je to čisti double assemble en tournant ili dvostruki revoltad? Kada ona postaje sama sebi svrha, što je na žalost u izvedbi klasičnog repertoara često jer je većinom tematski naivan i krajnje stiliziran, put u ekshibicionizam je otvoren, put umjetnosti zatvoren. Tim više je to slučaj u kontekstu natjecanja. Da, to je težak izazov za mlade plesače koji su puni snage i želje za dokazivanjem. Težak izazov i za pedagoge koji pod pritiskom vladajućeg konzumerističkog mentaliteta koji i u baletu diktira više je bolje, uspjeh svojih učenika sve češće mjere tehničkim postignućem na granici akrobatike nauštrb pažljivog rada na daleko istančanijim detaljima estetske linije, izražajnosti, muzikalnosti, i na kraju krajeva, smisla interpretacije koji svi zajedno izvedbu približavaju umjetnosti. Jer balet je umjetnost, a ne sport.
  
  Stoga me u nekoliko navrata (vratimo se našoj temi natjecanja) tijekom Gala koncerta u HNK zasmetao natjecateljski žar nekih mladih plesača (i njihovih pedagoga) u kojem su za taj dodatni piruet, za tu još višu nogu, još silovitiji skok, žrtvovali liniju i muzikalnost. S druge strane, premda sam odlučila da neću nikoga posebno izdvajati, ipak bih kao primjer onoga čemu ipak u baletnoj umjetnosti težimo, voljela spomenuti Anju Garašić, najmlađu plesačicu natjecanja, čija je stilski pažljivo prostudirana i nadahnuta interpretacija Preludija iz Fokinove Šopenijane (pedagog Olga Carmon) bila (usprkos tjelesno još nepotpuno pouzdanoj tehnici – pa ipak je pred njom još nekoliko godina obuke!) prekrasan i inspirativan uvod u cijelu večer.
  
  To me vodi k temi koja je moja životna strast – obrazovanju. Kad sam spomenula naivnost i visoku stilizaciju jezika klasičnog repertoara sugerirala sam da on, bez blještave tehnike, ne znači mnogo današnjoj publici. A znači li išta više mladim plesačima? Na djelima klasičnog baletnog kanona (koji nije velik, od tuda i ona silna ponavljanja istih varijacija na svim baletnim natjecanjima) mladi plesači stječu svoju akademsku bazu; on je nužan, svojom ogromnom zahtjevnošću i strogošću ideala priprema ih za zahtjevnu karijeru. Uglavnom tjelesno. Za bogatstvo i slojevitost interpretacije potrebno je osim talenta i intuicije i znanje. Za očuvanje onoga što u plesu zauvijek nestaje, potrebno je njegovati više od čiste tehnike. Koliko mi kao publika i koliko sami mladi plesači znaju o povijesti, stilu, glazbi, društvu u kojem je balet nastao, o njegovim transformacijama, o nastanku različitih verzija klasičnih varijacija? Koliko bi nam svima pomoglo da bolje ocijenimo svu kompleksnost varijacije Jamesa iz baleta Silfida Augusta Bournonvillea da imamo informacije o karakteristikama i povijesti danske škole?
  
  Da li bismo je mogli usporediti (i zato imati bogatiji doživljaj ili ju možda bolje otplesati) s varijacijom iz Vajnonenove koreografije za Plamen Pariza i uočiti razlike u stilu? Da li bi nas nadahnulo gledanje originalne izvedbe Vahtanga Čabukjanija na filmu iz 1953. i koliko bi nam značilo znanje o njegovom doprinosu razvoju muškog plesa u 20. stoljeću? Evo rukavice bačene ideji o holističkom obrazovanju plesača - možda bi na nekom od budućih natjecanja mogli imati kao popratni program diskusije, pokazne lekcije, predavanja i baletne filmove – ne samo od stručnjaka stručnjacima nego otvorene zainteresiranima s obje strane rampe, gdje bi se mogli susresti mladi plesači s mladim gledateljima (Hrvatska glazbena mladež suorganizator je natjecanja) i u opuštenoj atmosferi izmijeniti utiske, pitanja, razmišljanja? Balet je često mistificirana umjetnost, masa stereotipa okružuje baletne plesače, a oni uvijek – ostaju nijemi. Možda bi pomak u koncepciji baletnog natjecanja kao šireg obrazovnog čina učinio čudo toliko neophodno hrvatskom baletu - povećanje interesa mladih za balet.
  
  I naposljetku, kada već ustrajavamo na ideji baletnog natjecanja u kontekstu šireg obrazovanja plesača i publike, osjećam dužnost da dotaknem još samo jednu temu o znanju, ma kako bolno to bilo. Koliko plesača, pedagoga, gledatelja, roditelja djevojčica u baletnoj školi… zna da dugotrajne striktne dijete bez pravilnih nutricionističkih savjeta, osobito u fazi razvoja, vode u kroničnu pothranjenost i anorexiu nervosu? I da je pretjerana mršavost kod plesačica redoviti uzrok hormonalnih poremećaja koji vode gubitku mjesečnice i smanjenju gustoće koštane mase? Vjerujem, nadam se, velik broj. Već dulje vrijeme postoje ozbiljna znanstvena istraživanja na tu temu. Koliko baletnih stručnjaka u Hrvatskoj na pozicijama autoriteta djeluje u skladu s tim znanjem? Ne znam. Znam samo da je netko – ravnateljica baleta, baletmajstorica, pedagog, organizator natjecanja, bilo tko od odgovornih – prekrasnoj, čarobnoj, nadahnutoj balerini Rieki Suzuki koja je s pravom osvojila Grand Prix – trebao na osnovu tog znanja zabraniti sudjelovanje u natjecanju. Dok ne nabaci nekoliko kilograma. Da je plesala bilo gdje u Engleskoj, to bi se dogodilo. I spasilo je nepotrebnih zdravstvenih problema a istovremeno odaslalo poruku drugim mladim balerinama – mršavost nije jamstvo uspjeha. Baletna natjecanja mogu odlučiti slati i takve poruke, uključiti ih možda u svoje uvjete za pristup natjecanju. I u one razgovore, predavanja, druženja koja već očekujemo od našeg baletnog natjecanja u budućnosti…
  
  Kao što rekoh na početku, baletna natjecanja su čudne zvjerke i prema njima imam ambivalentan stav. No mislim da imaju ogroman potencijal. Možda bih ih opet mogla ludo zavoljeti?
  
  PS Svim zainteresiranim, dok čekaju predavanja o zdravlju i prehrani balerina, evo linka za zgodan članak iz engleskog Guardiana objavljen prije tri godine: www.guardian.co.uk/stage/2007/apr/15/dance.healthandwellbeing
  
  © Andreja Jeličić, KULISA.eu, 7. srpnja 2010.

Piše:

Andreja
Jeličić