Na turnejama deset mjeseci godišnje
Intervju: Nariman Bekzhanov, prvak Ruskog carskog baleta
-
Gostovanje Ruskog carskog baleta u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu i u Gradskoj sportskoj dvorani u Varaždinu zanimljiv je događaj za ljubitelje baleta u Hrvatskoj. Pogotovo stoga što je na repertoaru Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog, koje je, prema koreografiji Leva Ivanova i Mariusa Petipaa postavio Gediminas Taranda, nekada prvak Boljšoj teatra, a danas umjetnički direktor i jedan od utemeljitelja Ruskog carskog baleta. U ulozi Princa Siegfrieda nastupa Nariman Bekzhanov, 26-godišnji Kazahstanac rodom iz Omska koji je trenutno jedini prvak te trupe.
Kako ste se počeli baviti baletom?
Balet nije bio moja želja, nego praktično razmišljanje moje majke. Zanimljiva joj je bila činjenica da baletani nakon mature imaju kruh u rukama. Jednog smo ljeta, kad sam imao deset godina, šetali Alma Atom, kamo smo se iz Omska preselili četiri godine ranije. Vidjela je plakat s oglasom za audiciju za mlade plesače. Upitala me što mislim o tome, a kako o baletu nisam ništa znao, nisam pokazao veliki interes. U mojoj su obitelji svi muškarci vojnici i od mene se očekivalo da upišem vojnu školu. Svi su se protivili majčinim nastojanjima da postanem plesač. Ubrzo sam bio prisiljen donijeti odluku – balet ili vojska. S obzirom na to da mi je majka obećala kupiti novi bicikl ako izaberem balet, nisam puno dvojio.
U kojim ste baletnim trupama plesali?
Dok sam bio učenik u baletnoj školi u Alma Ati, zadnje sam dvije godine bio član ansambla Klasični balet Bulata Ayuhanova. Po završetku školovanja dobio sam angažman u Nacionalnom baletnom i opernom kazalištu Abay, no ubrzo sam shvatio da trebam ići dalje – u Moskvu. Nedugo nakon preseljenja zaposlio sam se u Moscow City Ballet pod umjetničkim vodstvom Victora Smirnova - Golovanova, no ni tamo se nisam dugo zadržao. Nakon šest mjeseci prešao sam u Carski balet i tamo sam već šest godina.
U kojim se ulogama najbolje snalazite?
S obzirom da sam jedini prvak u trupi, na meni je da savladam cijeli repertoar, tako da plešem i klasični i moderni ples. Najdraže su mi uloge Don Josea u Carmen, Romea u Romeu i Juliji te općenito uloge heroja. Smatram da baletni princ donekle ograničava i da je stereotipan, dok u glumački zahtjevnijim karakternim ulogama mogu pokazati svoj temperament pa su mi mnogo veći izazov.
S kojim ste koreografima surađivali?
Gediminas Taranda moj je šef, pedagog i koreograf s kojim radim gotovo sve predstave. Puno radimo, tako da nemam ni vremena ni razloga surađivati s bilo kim drugim. U tom se smislu ne mogu pohvaliti velikim iskustvom.
Često gostujete.
Ruski carski balet u prosjeku provodi deset mjeseci godišnje na turnejama. Novi Zeland naše je stalno odredište, zatim Australija, Portugal, Španjolska i Guatemala. Često se vratimo s turneje, provedemo dva dana u Moskvi i već idemo dalje, a u Kini smo proveli čak tri mjeseca. Nakon Hrvatske slijedi zasluženi odmor.
Koliko ste puta gostovali u Hrvatskoj i kakvi su utisci?
U Hrvatskoj smo gostovali pet puta i svaki sam put bio oduševljen. Osobito Brijunima. Dosad sam, uz Brijune, bio u Puli, Zagrebu, Varaždinu i na slapovima Krke. Hrvati su gostoljubiv narod i spremaju ukusnu hranu, a zbog toga što su ruski i hrvatski slavenski jezici, sporazumijevanje je moguće, pod uvjetom da pričamo sporo.
Kakav je status baletnih umjetnika u Rusiji danas?
Situacija se općenito promijenila. Velik je utjecaj medija, show business je zavodljiv, a balet nije medijski eksponiran, naprosto ne postoji interes velikog broja gledatelja. Puno je dobrih plesača, ali preduvjet za uspjeh koji omogućava financijsku sigurnost je popularnost. Nekoć je kvaliteta jamčila nastavak karijere i nakon prestanka aktivnog bavljenja baletom. Danas su baletani nedovoljno plaćeni, a budućnost je vrlo nesigurna.
Kako sebe vidite u budućnosti?
Volio bih upisati studij stranih jezika, primjerice. Nikad se ne bih prestao baviti baletom, to je vrsta ovisnosti. Još sam u adolescentskoj dobi odlučio u potpunosti se posvetiti svom pozivu. Potpuno davanje, život na pozornici, kontakt s publikom – to je za mene umjetnost. Sama tehnika, koja će se uvijek razvijati, daleko je od kreacije. Pretpostavljam da mi karijera prvaka pruža iskustvo i znanje zahvaljujući kojima bih u budućnosti mogao biti dobar pedagog, osobito stoga jer imam dobro oko. Ne vidim se u ulozi koreografa ili baletnog kritičara.
Trenutno sam u zlatnim godinama karijere i kanim to iskoristiti. Svjestan sam da je balet velika žrtva i zbog toga još ne razmišljam o braku ni djeci, makar bih u budućnosti volio imati obitelj.
© Azamat Nabiullin, KULISA.eu, 19. ožujka 2010.