Baleti.hr

Diskretna raskoš dueta

Balet HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Patrick Delcroix, Ogledalo duše (État d' âme), kor. i red. Patrick Delcroix

• Balet riječkog HNK trenutačno je jedinstven na domaćoj plesnoj sceni po usmjerenju na suvremenu klasiku. Kako je istaknuti domaći koreograf tog žanra Staša Zurovac ujedno i ravnatelj riječkog Baleta, logično je da će se upravo tamo razvijati ansambl spreman za tehnički i stilski nimalo lake zahtjeve takvih predstava.
  
  Gostujući koreograf Partick Delcroix dugogodišnji je plesač NDT-a, gdje postavlja brojna djela, a koreografski počinje djelovati kroz godišnju platformu tog ansambla 1988 godine. Danas je često zaposlen na prenošenju Kyliánovih koreografija, a postavio preko trideset baleta za dvadesetak kazališnih kuća uključujući Introdans, New English Contemporary Ballet, Companhia Portugesa de Bailado Contemporaneo, a sada i riječki Balet.
  
  Ogledalo duše lijepa je, nepretenciozna i dobro izvedena koreografija, najvećim dijelom oblikovana od dueta. U središtu koreografske pozornosti neprekidni je prijenos težine ispreplitanjem tijela, čime se stvara kontinuiran fluid i mekoća pokreta. Spektakularne podrške ili akrobacije ovdje su u drugome planu te dolaze tek kao posljedica neprekidnog vrtloženja pokreta. Dueti su najvećim dijelom tradicionalno muško-ženski, s muškim tijelom kao osloncem. Tako je glavna odlika predstave ustrajavanje na čistoj formi bez dramatičnih uzleta ili promjena kako u koreografskom leksiku tako u prostornoj organizaciji.
  
  Dinamički, emotivni, povremeno i dramatski naboj premješten je u glazbu, što ima svojih dobrih i loših strana. (Ovdje ne ulazim u razmatranje glazbe skladatelja Davida Langa i Maxa Richtera, nego isključivo u odnos glazbe i pokreta). S jedne strane ovakav odabir glazbe daje dodatni kontekst pokretu čime ispunjava očekivanja koja se postavljaju pred baletnu predstavu u smislu estetike i emocije. S druge pak strane, takva emocionalna manipulacija nepotrebno oduzima autonomiju pokretu, a plesače povremeno potiče da poneseni glazbom dodatno pune pokret emotivnim nabojem i time skrenu prema dekorativnom. Tako segmenti glazbe koji naginju minimalizmu u Ogledalu duše funkcioniraju najtočnije.
  
  Scena je oblikovana od niza ogledala koja služe kao vrata iz kojih plesači, kao iz nekog tajnog prolaza, izlaze i po obavljenom plesačkom zadatku ponovno nestaju, da bi ustupili mjesto drugom paru (scenografkinja i kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov). Povremeno se pojavljuje igra s odrazom kojeg igra drugi plesač upućujući na ideju da ono što vidimo i ono što jesmo nije uvijek isto. Na sceni su također i efekti poput dima u prvom dijelu i gustog snijega koji iznenada počne padati preko plesača. Takve scenske taktike, iako komplementarne koreografiji, odaju pomalo preležeran autorov odnos spram dramaturškog i redateljskog okvira.
  
  No Ogledalo duše je baletna predstava koja svojom koreografijom, produkcijom i izvedbom zaslužuje pažnju i izvan riječkog gledateljskog kruga. Omeđenost koreografije formom dueta dovodi da zanimljivog pomaka u percepciji, tako se umjesto dva tijela u odnosu, duet počinje percipirati kao jedno tijelo, istovremeno čudovišno i čarobno. Patrick Delcroix predstavio nam se kao autor fine koreografske materije, koji je iz lijepog, sposobnog i motiviranog ansambla, u ovom slučaju jednakih, znao izvući najbolje.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 4. veljače 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila