Baleti.hr

Stota obljetnica Ruskih baleta u Zagrebu

Pariška nacionalna opera: Ruski baleti (Les Ballets Russes) - HD prijenos iz Opera Garnier u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski

• 
  Ove godine diljem Europe obilježava se stota obljetnica događaja koji je promijenio povijest baleta: nizom predstava, prigodnih programa, znanstvenih skupova i radova svijet plesa i kazališta popratio je stogodišnjicu prve legendarne sezone Ruskih baleta Sergeja Djagiljeva u Parizu. Pariška opera, kao kulminaciju događanja, posvetila joj je veličanstven slavljenički program kojeg je, zahvaljujući izravnom prijenosu u kazališne i koncertne dvorane 22. prosinca, pratila publika diljem Europe, pa tako i u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.
  
  Jedan od ključnih sudionika prvih ruskih sezona, slikar i dizajner Alexandre Benois u svojim je memoarima sljedećim riječima opisao sukus zbivanja iz svibnja i lipnja 1909. godine: „ruski divljaci, Skiti, donijeli su u svjetsku prijestolnicu na prosudbu sve najbolje što je tada postojalo u umjetnosti“; sa scene teatra Châtelet barbari iz Rusije osvojili su Pariz.
  
  Rusija je za Europu početkom prošlog stoljeća doista bila daleka, gotovo orijentalna zemlja, a njezina umjetnost – nepoznanica. Premda su implicitno očekivanje egzotike i primitivizma od Rusa najizravnije zadovoljile izvedbe Polovjeckih plesova i Kleopatre, u završnici, ono što je pokorilo umjetničku, intelektualnu i društvenu elitu Pariza bila je kombinacija vrhunski izvedenih (plesači su bili prvaci, solisti i zbor ruskih carskih kazališta), idejno i kompozicijski originalnih, stilski raznorodnih kratkih koreografija prezentiranih u smjelo, izazovno i sofisticirano dizajniranim kostimima i scenografiji. Glazbeno-scensko kazalište zapada dobilo je injekciju vitalnosti i svježine a osvajanje Pariza bio je samo početak pobjedničkog pohoda Ruskih baleta (Ballets Russes) pozornicama Europe i Amerike. U dvadeset godina postojanja trupe (1909-1929) postavljeni su temelji baletu kao suvremenoj, aktualnoj, modernoj umjetnosti koja je bila središtem avangardnih umjetničkih zbivanja okupljajući najveća imena iz područja koreografije, glazbe i slikarstva.
  
  Svečani program Pariške opere kojeg smo vidjeli u Lisinskom sastojao se od četiri baleta. Tri od njih bili su iz prvog, predratnog razdoblja Ballets Russes. Taj period obilježila je bliska suradnja, pravi timski rad uskog kruga prijatelja-umjetnika iz Sankt Peterburga na čelu s vizionarskim impresarijem Djagiljevim. Njihova estetika bliska senzibilitetu simbolizma i art nouveau našla je idealnog koreografa u mladom, inovativnom Mihailu Fokinu koji je za trupu kreirao 21 od ukupno 25 baleta prikazanih između 1909. i 1914. godine. Fokinova težnja ljepoti, poetičnosti i autentičnoj izražajnosti pokreta očitovala se u kratkom, lirskom duetu San o ruži (Le spectre de la rose, 1911, glazba Carl Maria von Weber, dizajn Léon Bakst) kroz nekonvencionalnu, stega akademskog klasicizma oslobođenu primjenu baletnih koraka: valovite, lelujave ruke muškog solista ni na tren se ne zadržavaju u zaobljenim, pravilnim baletnim pozicijama; ples teče nošen glazbom, virtuozni koraci i skokovi slijevaju se jedan u drugi bez uobičajenog ponavljanja, bez stanki koje bi prekinule iluziju i mamile pljesak gledatelja. Miris, duh, esencija ruže, doslovno obavija usnulu djevojku.
  
  S druge strane, u Petruški (1912) baletu Igora Stravinskog (glazba) i Alexandrea Benoisa (scena i kostimi) na temu tradicionalnoga lutkarskog kazališta u vrijeme ruske maslenice (karnevala prije velikog posta), Fokin osnovnu tezu svojih reformi, da svaka nova tema baleta zahtijeva novi pristup i izražajni plesni rječnik, dovodi do vrhunca. Plesovi i kretanje razdragane mase u prvoj i četvrtoj slici obiluju detaljima ruskoga folklora, no individualna obrada likova oživljenih lutaka kroz naglašeni naturalizam dostiže razinu univerzalnih simbola: u Petruški – ljudske potlačenosti, odbačenosti, nesreće i patnje, u Balerini – glupe koketnosti i povodljivosti za moći, u Crncu – praznoglave i samodopadne sile i bahatosti koja je uvijek nezasluženi dobitnik. Antologijski lik Petruške povijenih ramena i obješene glave, mlohavih, nemoćnih ruku i savijenih, prema unutra okrenutih koljena, isprva tragičan u svojoj uzaludnoj čežnji za ljubavlju, na kraju baleta, u svom nijemom kriku, postaje simbolom optužbe i pobune protiv nepravde.
  
  U oba Fokinova baleta u originalnim je postavama glavne muške uloge plesao Vaclav Nižinski. Njegova nenadmašna sposobnost intuitivne identifikacije s likom, duboko proživljena, ekspresivna gesta a posebice sjajna tehnika kombinirana s nekonvencionalno androgenim, doslovno bespolnim stilom kretanja, učinili su ga idealnim, legendarnim interpretom Fokinovih kreacija. Solisti pariškog baleta prenijeli su ih korektno, u Petruški na trenutke i nadahnuto, u svakom slučaju vrlo čisto i bez nepotrebnih afektacija.
  
  Godine 1912. Nižinski je, na poticaj Djagiljeva (čija je specijalnost bila otkrivanje i promoviranje novih talenata) predstavio svoj prvi koreografski pokušaj, Poslijepodne jednog fauna (L'apres-midi d'un faune, glazba Claude Debussy, dizajn Léon Bakst). Nastavljajući Fokinov odmak od akademskih konvencija, Nižinski je radikalniji: eksplicitna seksualnost teme šokirala je publiku. Dvodimenzionalnost u pozama plesača i korištenju scenskog prostora, ogoljena, u svojoj izravnosti brutalna gesta upotpunjena potpunim odsustvom prepoznatljive plesnosti i virtuoznosti, produbila je iskorak u plesni modernizam započet Fokinom. Izvedba Pariškog baleta bila je dojmljiva i dirljiva. Odmjereno, a opet dovoljno izazovno prenijela je ambivalentnost seksualnog buđenja Fauna, nevinu, iskonski čistu a opet zastrašujuće bestijalnu senzualnost njegove žudnje.
  
  Balet Trorogi šešir (El Sombrero de tres picos, 1919) jedini je balet koji je na prikazanom pariškom programu predstavio sljedeću fazu rada Ruskih baleta u kojoj se trupa Djagiljeva internacionalizirala a suradnja proširila na umjetnike europske avangarde. Dok su njegovi koreografi uvijek ostali Rusi (Fokin, Nižinski, Léonide Massine, Bronislava Nižinska, George Balanchine), a omiljeni suradnik Stravinski, krug scenografa/kostimografa obuhvaća od 1917. imena poput Picassa, Braqua, Matissea, Deraina, Miróa a među kompozitorima nalaze se Satie, Poulenc, Auric, Milhaud, Lambert i Prokofjev. U Trorogom šeširu dvojac Léonide Massine – Manuel de Falla, nakon dugog istraživanja autentičnih folklornih formi na terenu zajednički stvara stiliziranu interpretaciju španjolskog folklora kojim su Rusi prilikom svojih ratnih boravaka u Španjolskoj ostali fascinirani, a Picasso ju zaokružuje nadahnutim kostimima i scenom. U utorak, britko izveden izvanredan muški solo živo je dozvao Massineov karakterističan, uglati stil, a briljantna završna jota cijelog ansambla upečatljivo podsjetila na njegovu neospornu sposobnost originalnog stapanja nacionalnog, klasičnog i modernističkog idioma.
  
  Proslava stote obljetnice početka Ballets Russes daleko je više od sentimentalnog sjećanja na slavne dane baleta. Djagiljevljevi plesači i koreografi nakon raspada trupe utemeljili su (Ninette de Valois u Engleskoj, George Balanchine u Americi) ili obnovili (Serge Lifar u Parizu) nacionalne balete širom svijeta, uključujući i zagrebački, kojeg od 1921. do ranih pedesetih vodi bivša solistica Ruskih baleta, Margarita Froman. Pri izostanku drugih programa obilježavanja ove značajne baletne stogodišnjice, inicijativa Lisinskog stoga je dvostruko važna. Zahvaljujemo upravi na sjajnoj (pa makar i u zadnji čas donesenoj) odluci i apeliramo da se ovaj događaj pretvori u tradiciju pa da osim opere iz Meta redovito možemo pratiti i balet iz Pariza.
  
  © Andreja Jeličić, KULISA.eu, 28. prosinca 2009.

Piše:

Andreja
Jeličić