Baleti.hr

Hraniti dušu stvarnom ljepotom

Intervju: Valentina Turcu, plesačica i koreografkinja

• Prvi put sam poželjela razgovarati s Valentinom Turcu nakon predstave Tango koja je 1998. gostovala u HNK u Zagrebu. Tom prilikom sam u prikazu, objavljenom u časopisu Kolo, napisala: „Na kraju, priznajući dodajmo, da smo mariborski balet očekivali s dodatnim veseljem znajući da u njemu djeluje Valentina Turcu. Kći plesačkih ličnosti kao što su Maja Srbljenović Turcu i Marin Turcu svoj nesumnjivi talent izradila je i obogatila plešući u slavnoj Béjartovoj grupi. U predstavi Tango Valentina Turcu je bila i asistent koreografa, a njezina skladna i plesačka suradnja s Edwardom Clugom očita je u jednom od najdojmljivijih dijelova predstave. Hendikepirani mladić pleše sam tango nemoći, neki dijelovi tijela ga ne slušaju, nešto ne funkcionira. Prilazi mu senzualna prekrasna mlada žena i obraćajući mu se jezikom gluhonijemih, prevodi mu strasnu ljubavnu pjesmu (koju slušamo). Te sapinjuće konvencionalne geste postaju sve veće kao što raste njezin očaj. Cijelo tijelo žene se otvara i guši u nijemoj gradaciji nemoći, dok mladić ostaje nedotaknuto miran i dalek...“
  
  Tada smo vas uistinu zapamtili. Desetak godina kasnije, u jesen 2009. postavljate Bolero u Splitu što mi se učinilo dobrim povodom za ostvarenje stare želje. Voljela bih krenuti od vaših prvih sjećanja i doživljaja plesa koji ste vjerojatno upijali od prvih koraka.
  
  Moj život je uz ples i u plesu, i ples doživljavam kao stvarnost, ne kao iluziju, ne kao tvorevinu, ne kao izmišljotinu civilizacije, ne površno i ne sintetično. Ples je isto tako naš iskonski način emotivne komunikacije i ekspresije. Jedno od naših primarnih iskustava u međuljudskim odnosima. Za mene osobno – iskustvo velike ljubavi i predanosti.
  
  Normalno je i sasvim prirodno, da me obilježilo odrastanje uz dvoje temperamentnih i karizmatičnih, vrhunskih plesnih umjetnika. Činjenica je da je takav način života turbulentan, zahtjevan i nimalo bajkovit. Čovjek je neprestano izazvan vlastitim perfekcionizmom, profesionalizmom, odgovornošću i samodisciplinom. Plesač otvara svoje i tuđe unutarnje i vanjske svjetove govorom tijela i posvećenošću te time oplemenjuje prostore, scene i publiku. Senzibilitet i svojevrsna krhkost tijela plesača obiluje unutarnjom snagom, vjerom, ljubavlju i strašću. Od plesača se zahtjeva cjelovitost duha, tijela, emocije, mentalna cjelovitost da o čistoći duše i ne govorim...
  
  Vrlo sam rano shvatila, da je takav način života svojevrsna molitva, svojevrstan samostan, svojevrstan fanatizam... i to me užasnulo! Istina je ta, da nikada nisam željela biti nikakav labud, nikakva vila i ništa sladunjavo u tu-tu-u... sve drugo u vezi kazališta zanimalo me mnogo više nego biti balerina.
  
  Kao dijete obožavala sam gledati sve moguće predstave, raznorazne kostime, svjetla, šminke i frizure... sve je mirisalo na kazalište i mojoj mašti nije bilo kraja. Glazba, čarobnjaci, vile, prinčevi i princeze, krunice, špice, nakit. . . punili su svakodnevno moju glavu, kao i neprestana putovanja uz roditelje, njihove kreacije, uloge, različiti svjetovi, različiti ljudi, mnogi hoteli, zrakoplovi, strani jezici, radoznalost, hrabrost, snalažljivost, komunikacija, želje, snovi, scene, predstave, reflektori, publika, aplauz, baletne dvorane, balerine, balerine, balerine... glumci, pjevači, glazbenici, banketi, kolači, torte... mnogo zagrljaja, mnogo glazbe, mnogo nježnosti, mnogo ljubavi, mnogo, mnogo lijepih trenutaka, mnogo slobode i neograničenosti... Imala sam čarobno djetinjstvo i zahvalna sam za to.
  
  Tri godine se usavršavate u Ballet Lausanne Mauricea Béjarta. Kako ste došli u tu školu; u kojim ste projektima, predstavama nastupali, i uopće Vaš doživljaj Béjarta?
  
  Maurice Béjart - Religija Umjetnosti. Period velikog odrastanja, apsolutne predanosti, umjetničkog usavršavanja, učenja i transformacije. Maurice me od prvog trenutka uzeo za svoju, izništio sve, što sam mislila da znam i usadio u mene vrijednosti, za koje nikada nisam mogla zamisliti, da ću ih jednoga dana imati. Tri godine s njim potpuno su promijenile moj pogled na sve; na ples, na umjetnost, na koreografiju, na sebe, na život i naizad na smrt.
  
  Na audiciji u Milanu odabrao me riječima: "Ti si točno to, što sam tražio!" nakon čega sam ušla u hram njegove kompanije i tri godine se nisam zaustavila radeći uloge i uloge, predstave i predstave, gostovanja i gostovanja. – Kralj Lear, Žar Ptica, Čudesni Mandarin, Šeherezada, Grčka Taverna, Stravinsky Concerto, Život P. Chereaua, l`Amour me dit, l`Art de pas de deux, La Porte et un Soupir... Sve do trenutka tragične smrti moje majke, nakon čega sam se vrlo brzo vratila ocu i počela sve od početka... znajući vrlo dobro, da takva slomljena majčinom smrću neću moći izvjesno vrijeme biti čista na sceni. Biti prisutna. Biti ja.
  
  Vjerujem da je plesna umjetnost sveobuhvatna i jedinstvena u procesu evolucije svijesti čovječanstva. To je poziv u kojem smo dužni biti cjeloviti, individualni, iskreni i čisti. Dozvoliti si biti, to što jesmo, porušiti granice nazora nad samima sobom, prepustiti se trenutku neponovljivog impulsa strasti, životne energije, osloboditi emocije i osjetiti duboko unutarnje ispunjenje, osjetiti užitak, zadovoljstvo, prisutnost i životnost u vlastitom biću. Predati se... I dijeliti to sa publikom.
  
  Po povratku u Maribor surađujete s Edwardom Clugom. Zajedno nastupate, osvajate nagrade na plesnim natjecanjima, zajedno radite na njegovoj prvoj predstavi koja je imala veliki uspjeh i otvorila put za iznimno uspješnu karijeru.
  
  Rad sa Clugom, nadahnuće i povratak u Maribor prirodan je nastavak i nadogradnja kreativnosti, uzajamnog povjerenja i entuzijazma. Tango, Lacrimas, Arhitektura tišine, Faust i nekoliko vrlo uspješnih trenutaka u karijeri dijelili smo zajedno, kao i fantastično iskustvo brončanih medalja na svjetskom natjecanju plesača u Japanu u Nagoyi.
  
  Oduvijek me zanimao sadržaj, a ne samo forma. Zanima me istinitost, ljepota i trenutak u kojem svjesno pretvaramo predstavu u veličanstvenu, magičnu kreaciju svojom strašću, životnom energijom i žarom. To nam se definitivno dogodilo sa Tangom. Ušli smo u to svim srcem i ta predstava nikoga nije ostavila ravnodušnim od trenutka svog nastanka do danas.
  
  Biti stvaran na sceni je nešto čime se neprestano bavim i kao plesačica i kao koreografkinja, a pritom me naročito zanima kultura pokreta i vještina i način na koji izvodimo koreografiju, kao i intenzivna koncentracija, fokus, kontakt i unutarnja svijest kojom se odnosimo na sceni. Naprosto želim da me plesači uvjere u to što rade. Da su istiniti. Da im vjerujem. Da obogate scenu svojom karizmom i talentom. Da zaustave trenutak i pretvore ga u vječnost...
  
  Ples je iznimno rizična umjetnost. Imali ste strašnu nezgodu na sceni, i nakon toga više niste plesali?
  
  Da, ekstreman je to sport. Nikada nisam o tome tako razmišljala, dok mi nije na sceni pukla slezena i dok mi kirurg i ekipa liječnika nisu detaljno opisali kako su se pet sati intenzivno borili da me vrate u život. Operacija je uspjela.. „Slezenu smo izgubili i nikada više neće moći plesati.“ – to su riječi koje sam čula od kirurga i istog trenutka otvorila oči u šok sobi. Od tada, dalje, moj život kreće drugačijim putem nego što sam mislila. I najzad, nema ničeg lošeg u tome, osim što mi je svakim danom potrebna ogromna doza hrabrosti, izdržljivosti i vjere. Ljudi bez slezene su kao borci bez štita. Tijelo je krhko i stalno smo u riziku, ali... kažu; kada tijelo boli, duša je najbliža Bogu
  
  La Callas bio Vaš prvi veći samostalni projekt. Lijepo je prihvaćen i dobili ste lijepa priznanja?
  
  La Callas je nastala iz silno nježne potrebe pokloniti se životu, pokloniti se smrti, pokloniti se umjetnosti, pokloniti se strasti, ljubavi, ljepoti, pokloniti se veličinama... divama, damama i predivnim osobnostima, ženama kao što su bile Marija Callas, moja majka Maja Srbljenović Turcu i mnoge druge velike žene. Ta predstava je rađena kao film. Spojila sam operne dive, glumce, balerine, cijeli orkestar i baletni ansambl u jedno senzibilno i emotivno putovanje kroz život Marije Callas. Isprepliću se operne arije, plešu balerine, vode nas uvertire, otvaraju se filmovi, navaljuju paparazzi, glumica nijemo vrišti i vrti staru vinilku Casta Dive – raznorazne slike i mnogo raskošnih i glamuroznih kostima, sve apropos Callas i njenog života.
  
  Željela sam predstavu posvetiti svojoj majci i to sam i učinila. Odaziv struke, kao i publike bio je vrlo dubok, pohvalan i zahvalna sam za to, mada kažem, za mene je to bio veliki hommage iz dubine duše, jedan totalno neambiciozan projekt. Naročito sam se bavila mišlju, kako su sve te velike žene oduvijek bile žrtve vlastite veličine i kako čitajući mnoge slične biografije raznoraznih umjetnica sve završavaju bolom, razočarenjem i patnjom. Kažu da je patnja stanje u kojem nemamo, to što želimo, a imamo to, što ne želimo... Kada mi je Društvo baletnih umjetnika Slovenije uručilo nagradu, moja draga prijateljica glumica čestitala mi je riječima: „Čestitam ti draga za hrabrost i da li si svjesna, da si upravo dobila nagradu za svoju ranjivost, koju si eto tako vrhunski i hrabro spremna dijeliti sa nama!?“ Ne znam. Nisam nikada razmišljala o tome, ali činjenica je da u ovom poslu ima mnogo boli.
  
  Vaš Bolero?
  
  Bolero je oduvijek, kad kažem oduvijek mislim od kad sam ga prvi put čula kao četverogodišnje dijete, dakle oduvijek bio moja velika strast. Bolero sam čekala, da se dogodi. Da se oslobodi, da izađe iz mene... Trenutak u kojem je pala odluka, da radim Bolero za balet Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, bio je jedan od najprirodnijih trenutaka u posljednje vrijeme. Bolero me izabrao i dogodio se u tako fantastičnom baletnom ansamblu, pravom za takvu vrstu ekspresije. Uživala sam radeći sa Splitskim baletom. Plesači imaju svoj ludi, individualni šarm i lijepi su kao osobe i to se na sceni vidi. Scena je ogledalo naše unutarnjosti. Veliki umjetnici su ljudi s velikom osobnom kulturom, svijetlom dušom, higijenom misli i prečistim srcem. Drugačije ne ide. Baletna dvorana je laboratorij, ali na sceni magične trenutke ostvaruju samo rijetki.
  
  Iskreno, osim Béjartovog legendarnog Bolera, nisam nikada naišla ni na nijedan drugi. Nigdje nisam gledala ničiji Bolero i to je vrlo čudno, zato što je Bolero vrlo čest na repertoaru baletnih kompanija, ali eto nije se dogodilo. U međuvremenu sam razvijala godinama vrlo osoban odnos prema toj jedinstvenoj Ravelovoj kreaciji i danas mi se čini, da će me Bolero pratiti još godinama, da će se razvijati zajedno sa mnom i poprimati još mnoge oblike.
  
  Surađivali ste s različitim redateljima na dramskim predstavama. Koju razliku nalazite u radu na scenskom pokretu s plesačima i glumcima?
  
  Plesači sebe grade izvana. Glumci sebe prvo pronalaze iznutra. Možda će ovo zvučati grubo, ali tako je. S plesačima se u prvoj fazi rada boriš s tijelom, s izgledom, s vanjštinom i često puta nebitnim stvarima, skoro pa infantilnim problemima i tako gubiš vrijeme, dok glumac gradi ulogu krvav ispod kože, plesač se češće odlučuje za formu, za pozu, za tehniku, premda se i u glumačkom svijetu često na probama čuje očajnički krik redatelja: „Nemojte mi recitirat tekst... mrzim to napamet...“ Stvar je odluke. Da li ćemo biti stvarni, dakle istiniti ili formalni, površni, sintetični? Stvar odluke svakoga od nas.
  
  Moj rad sa glumcima tjelesno oblikuje njihove uloge, stanja, prizore ili same predstave po stilu. Obožavam rad sa glumcima i raznim redateljima i jako puno sam naučila radeći sa njima. Oluja i Krvava svadba Nenni Delmestre, Ondine Krešimira Dolenčića, Plemeniti građanin Vita Taufera, Dracula Alexandra Popovskog i nedavno Peer Gynt Janusza Kice obogatili su me mnogostrano kao stvaraoca. Uzajamno povjerenje donijelo je potpuno nove vrijednosti čitavoj ekipi.
  
  Ipak rad sa baletnim plesačima smatram najzahtjevnijim, najdelikatnijim i najtežim zbog ogromne doze samodiscipline, odricanja i boli, koja taj posao prati. Kao i ogromna doza autokritike, autodestruktivnosti i raznoraznih lica ega, koja isto tako nažalost vladaju ovim lijepim pozivom. Koreografija je ozbiljan trip. Radeći scenski pokret uživam u detaljima.
  
  Nedavno ste bili asistent na postavljanju Bajadere, velikom zajedničkom projektu ljubljanskog i mariborskog baleta. Što je nama danas Bajadera?
  
  Bajadera je posjet muzeju. I ako je taj muzej Louvre, onda imamo sreće! Onda je to divno! Onda su to prave vrijednosti i svakako to treba gajiti, posjećivati, to jednostavno treba imati, poštovati i voljeti... Kao i Labuđe jezero, Giselle, Orašar, Romeo i Julija i slično. To je kulturna baština i ljepota. Divno je kada današnji redatelji i koreografi tako velikih djela iz prošlosti naprave rekonstrukciju svježe, mirisno, šik, dramaturški jako, emocionalno stvarno i maštovito scenski i kostimografski. Jednom riječju spektakularno! Vrijeme u kojem živimo zahtijeva da su i bajke istinite i da hranimo dušu stvarnom ljepotom.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 30. studenoga 2009.

Piše:

Maja
Đurinović